Image and video hosting by TinyPic

Autor Tema: Tajna društva i sekte  (Pročitano 11014 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Tajna društva i sekte
« poslato: Novembar 19, 2011, 17:01:32 »
Asasini




Asasasini ili Hašišini  bili su tajno društvo perzijskih Ismai’illa koje je  stvorio Hassan I Sabbbah 1090. Poput mnogih redova I tajnih društava tijekom godina, stvarna povijest I učenja stopila su se I izmiješala  s folklorom I mitovima. O samoj etimologiji riječi asasin, odnosno hašašin, teško je govoriti sa sigurnošću, jer postoji više teorija. Sami su pripadnici sekti dali naziv al-da’va al-džadida, što znači novi nauk, nova doktrina, a sebe su zvali fida’i što znači onaj koji je spreman žrtvovati život za neki cilj. Do nas je prepoznatljivo ime došlo ili zahvaljujući njihovim neprijateljima te kasnijim povjesničarima i piscima.

Asasin je izvedenica i odnosi se na arapsku riječ haššašin, onaj koji jede hašiš. Njihov je utemeljitelj, Hasan ibn al-Sabah, prema jednoj legendi, iza utvrde napravio raskošan vrt u koji su imali pristup samo njegovi sljedbenici, gdje su uživali u raznim oblicima hedonizma. Povijest ovog društva također nije iznimka. Hassan I Sabbah bio je Ismai’ill da’I perzijskog podrijetla. Glasine kažu da se školovao na Sveučilištu u  Nishapuru zajedno sa Omarom Khayyamom, a uskoro je dobio I namještenje na dvoru gdje je Khayyam već bio dvorski astrolog.  No uskoro napušta dvor uslijed skandala koji mu je prouzročio ljubomorni rival. Potom je 1086 otputovao u Egipat gdje se uključuje u rad fatimidskog ogranka Ismai’ili-a  pod vodstvom nasljednika prijestolja Fatamidskog Kalifata – Nizara. Hassan I Sabbah  potom se vraća u Perziju gdje nastavlja podupirati Fatamidski ogranak Ismai’ilia. Kada je Nizar utamničen i zamijenjen svojim mlađim bratom, Hassan i Sabbah prekida svoju vezu s Fatimidima I 1090 zauzima tvrđavu Alamut (orlovo gnijezdo).

Alamut se nalazio na južnoj obali Kaspijskog mora u planinskom dijelu Elburz. Ovdje je utvrdio svoj centar moći sačinjen od vanjskih plemena i planinskih ljudi daleko od već utvrđenih centara političke i ekonomske moći, te proklamirao religiozna učenja koja su bila spoj Ismai’ilijevske vjere i gnostičkog dualizma Islama. Za Ismai’ile, Imam ili glavni vjerski poglavar bio je izravni predstavnik Boga u materijalnom svijetu i jedino kroz njega moglo se doći do spasenja. Godinama je to bio prijestolonasljednik Kalifata, ali sada je Hassan i Sabbah tu ulogu preuzeo na sebe. Carstvo koje je stvorio Hassan i Sabbah nije bilo toliko materijalno koliko političko carstvo unutar granica drugih carstava.

Zbog toga je uspostavio i zahtijevao potpuno novi pristup i način ratovanja. Hassan i Sabbah imao je potpunu kontrolu nad svojim sljedbenicima koji su se za njega u svakom trenutku bili spremni žrtvovati. Ovi sljedbenici zvani Asasini svoj naziv dobili su po konzumentima hašiša- Hašišini. Njihova ratna taktika sastojala se u tome da se infiltriraju u neprijateljske redove, te zadobiju povjerenje i visoke položaje često glumeći vjeroučitelje ili derviše. Sa ovih pozicija lako su mogli eliminirati dodijeljene im mete. Nakon atentata koji su činili nožem ne bi se ni trudili pobjeći, već bi mirno čekali uhićenje i smrt znajući da je njihov zadatak obavljen. Ponekad bi Asasini bili po nekoliko godina u Sultanovoj službi prije nego li je zatražena njegova eliminacija.
 
Prvo se ubojstvo dogodilo 1092, dvije godine nakon osnutka sekte. Seldžuci su bili na vrhuncu moći, a glavni oslonac naroda i države, osnovane na području zemalja osvojenih od turskih ratnika, bio je žestoki protivnik šijita, Nizam al-Mulk. Krajem je te godine ubijen nožem od jednog Hasanovog sljedbenika. Seldžuci više nikad nisu povratili jedinstvo ni snagu. Narod je asasine prvenstveno mrzio zbog njihova utjecaja i moći, a optuživali su ih i za simpatiju prema zapadnjačkim okupatorima, križarima. Proširivši se i na dijelove Sirije, gdje su se zvali Batini, unatoč smrti Hasana ibn al-Sabaha 1142, asasini su nastavili sa svojim djelovanjem.  Ova vrsta političkih atentata bila je novost mnogim vladarima i bilo je lakše udovoljiti Starcu s Planine (kako su zvali Hassan i Sabbaha), kada vladar nije mogao biti siguran čak ni u svoje najbliže savjetnike i suradnike. Vjeruje se da je ova vrsta atentata dosegnula sve do Pariza i Indije.

Zanimljive pojedinosti o unutarnjoj ideologiji Asasina mogu se pronaći u radovima izvjesnog Hassana, unuka Burzug Umida koji je stolovao Alamutom nakon Starca s Planine. Dvije godine po svom priključenju u alamutski imamat, Hassan je okupio sve vjerske vođe tog kraja te im u ime «đinija, anđela i ljudi»  saopćio da njihov spas leži u izvršavanju Hassanovih naredbi i da je religiozni zakon Islama dokinut. Potom je načinio dva luka koja su simbolizirala preuranjeni kraj Ramazana koji su proslavili pijući, gosteći se i održavajući festival koji je značio osipanje svetog zakona.

Ova i slične priče navele su moderne spisatelje i magičare poput Williama S. Burroughsa, Briona Gysona and R. A. Wilsona da pokažu izričito zanimanje u Alamut I Starcu s Planine pripišu frazu “ništa nije sveto, sve je dozvoljeno”. Sve od radova Marka Pola svijetom kruže priče o Asasinima I Mitskom Vrtu. Većina mitova koja okružuje Alamut proistječe upravo iz Putovanja Marka Pola navodno tijekom 1270. ali nažalost, Asasine I njihovo utočište uništio je Hulagu Khan I njegovi mongolski jahači 1256. To što možemo saznati iz priča Marka Pola nije autentično, već vjerojatno mješavina priča koje je  i sam putem čuo.

Preneseno sa

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #1 poslato: Novembar 19, 2011, 17:03:51 »
Templari



Mnogi nagađaju da su mnoga tajna i masonska društva proistekla upravo od vitezova Templara. Toj teoriji išla je u prilog i sama mističnost reda i mnoge legende u kojima se govorilo o vitezovima Templarima kao o čuvarima Svetog Grala i drugih relikvija poput vrha koplja kojim je proboden Krist, dijela križa na kojem je raspet,  pa čak i same blazamirane Kristove glave. Kada je red tragično ugašen 1314., vjeruje se da su mnogi templari uspjeli prebjeći u Škotsku i tamo vitez Templar nastaviti svoje djelovanje. Neke teorije nagađaju da je mistično društvo Ruže i  Križa (rosecruix) direktni nasljednik templarskog učenja.
Ono što je zanimljivo u proučavanju tajnih društava i vitezova Templara je da se kao jedan od mogućih putova Majstora masona koji želi proširiti svoje masonsko znanje  spominje tzv. Škotska ceremonija (Ancient and Accepted Scottish Rite) čiji stupnjevi (neki po južnoj neki po sjevernoj jurisdikciji) nedvojbeno asociraju na vitešku ostavštinu. Tako se kao mogući stupnjevi navode «Vitez istoka i zapada», «Vitez ruže i križa», «Vitez zapovjednik hrama (temple)» i mnogi drugi. No, ono što je najzanimljivije u priči o povezanosti masonskih društava i vitezova Templara je postojanje tzv. «Ujedinjanog, vjerskog. Vojnog i masonskog Reda Hrama i sv, Ivana od Jeruzalema, Palestine, Rodosa i Malte» koji kao svoje oznake koriste znakovlje vitezova templara.

Ovi masonski vitezovi templari sebe definiraju kao međunarodni humanitarni masonski red, a od 1700. godine, kada masonstvo postaje javno u svoje obrede inkorporiraju simbole i tradicije Templara. Ovi vitezovi templari dodatni su red, a ne viši stupanj unutar slobodnog zidarstva. Da bi mason postao Vitez Templar, prvo mora postati «Majstor mason od Kršćanske vjere» i biti uzdignut u Sveti Kraljevski Svod. (neke podružnice dopuštaju to postati i članovima drugih vjeroispovijesti koji su se zakleli braniti kršćanstvo) Kao i u svim slobodnozidarskim organizacijama , članstvo u ovom redu zahtijeva od kandidata da bude visoko moralna osoba, izraženog karaktera i uzorne reputacije i da vjeruje u Vrhovno biće.  Vitezovi Templari od kandidata također zahtijevaju da budu istaknuti kršćani. O vitezovima templarima napisane su brojne znanstvene i pseudoznanstvene knjige, stoga je ne moguće ovaj plemeniti red opisati u detalje.
Stoga ćemo se zadržati samo nanjvažnijim činjenicama. Povijesni Templari ili punim imenom “Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama” (nazivani još i Vitezovi Templari) osnovan je 1118. nakon prvog križarskog rata s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Payens. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime.   Kako je u Palestini rastao vojni pritisak Saracena, Templari su već u 12. stoljeću svoje sjedište premjestili prvo na Cipar a zatim u Francusku i počeli osnivati svoje podružnice – kuće po cijeloj Europi. Sudjelovali su u ratovima protiv Saracena u Španjolskoj i u oslobađanju Portugala.

Spominjući templare ne možemo zaobići ni spominjanje Salaha al-Din Yusufa bin Ayuba ili  Saladina. Značenje njegovog imena na arapskom je «ispravnost vjere» i tijekom svoje vladavine zauzeo je mnoge teritorije. Ujedinio je Egipat i Abesinske kalifate,  a zahvaljujući izvanrednom poznavanju vojne taktike u samo 12 godina zauzeo je Damask, Siriju, Allepo, Mawsil i Irak. Nakon tromjesečne bitke 1187. zauzeo je Jeruzalem u poznatoj bici kod Hattina. Ono što je bitno napomenuti za ovu bitku je da je Saladin raspolagao sa 12.000 vitezova a templari sa 20.000 pješaka i samo 1000. vitezova. Sa sobom su  nosili «Pravi Križ» svetu relikviju iz 320. godine koji je otkrila majka Konstantina Velikog. No ni to nije pomoglo da se odupru porazu.
Nakon bitke mnogi su vojnici postali muslimanski robovi, a Saladin nije poštedio niti jednog templara osim Velikog Meštra Gerarda de Rideforta. Svaki je templar i hospitalac bio prisiljen kleknuti i onda je obezglavljen. Kako je zapisano, svi su smrt dočekali, dostojno, ponizno pred Bogom i u tišini.   Osim što su branili kršćansku vjeru i sudjelovali u brojnim križarskim ratovima, templari su bili poznati i kao vješti bankari. Što će se poslije pokazati glavnim uzrokom njihova nestanka. Zahvaljujući svom doprinosu širenja kršćanstva, dobivali su posjede širom Europe, a pritom su bili i oslobođeni plaćanja raznih poreza.

Iako su simbol templara bila dva viteza na jednom konju, kao simbol siromaštva,  templari prve početke bankarstva iz razdoblja križarskih ratova razvijaju vrlo vješto, i u kombinaciji sa feudalnim poklonima koje su dobivali diljem Europe, postaju vrlo moćni. Kod njih se zadužuju gotovo svi kraljevi i plemstvo tog doba, a bili su i vrlo cijenjeni kao financijski savjetnici na dvorovima. Takvim aktivnostima, osim što su imali vrlo veliku moć, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo, i kako te optužbe postaju sve ozbiljnije, počinju i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja Filipa IV koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i Templara završava 1314. kad spaljuju na lomači zadnjeg velikog meštra Templara, Jacques DeMolaya. 1312. Papa Klement V. ukida red Templara.
Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobijaju uglavnom Ivanovcii vitezovi od Malte. Neki su Templari uspjeli izbjeći progonima i sklonili su se u Portugal gdje su promijenili ime reda u Kristov red. Drugi dio je pobjegao u Škotsku gdje je kralj bio Robert Bruce koji je već ranije bio ekskomuniciran, tako da nije morao prihvatiti volju Pape. U novije vrijeme objavljen je dokument iz tajne vatikanske knjižnice pod nazivom “Oprostite Templari” u kojemu Papa Klement V. utvrđuje kako nije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara, te kako odrješuje sve čelnike Templarskog reda.

Neki vjeruju, da je masovno hapšenje Templara koje je bilo organizirano u Francuskoj u petak 13. listopada 1307. korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13. Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji, i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i sa masonima. Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo Amerika, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića. Posljednju i povjesno najuvjerljiviju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje rimskog papu Klementa V., , francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri “proklete” osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata.
Vitezovi templari postoje i danas u vidu mnogih redova, a kao što sam prije spominjao neke organizacije su masonske a neke ne. Prema drugoj teoriji, kako bi se spasio od progona, jedan dio Reda postaje Kraljevski red Krista (Red Svetog Križa) u Portugalu i zadaća im je braniti Pirenejski poluotok od najezde muslimana. Isto tako, tog jutra 13. listopada 1307. cjelokupna templarska flota je isplovila iz luke La Rochelle, i do danas se ne zna gdje se bila uputila. Pretpostavlja se da su sve svoje vrijednosti templari prenijeli u Škotsku na imanje grofa Sinclare. I sada, predanje kaže, u crkvi Rosslyn postoji 9 kovčega koje sadašnji vlasnik ne dozvoljava istražiti, unatoč vjerovanju, ili baš zbog toga, da se tu nalazi Sveti Graal. Nesumnjivo je da su templari bili izuzetni borci i iskreni kršćani, odani do samoga kraja. Poštivali su zavjet siromaštva i stoga je ironično da je bogatstvo bilo jedan od važnih uzroka njihove propasti. Okončali su kao žrtve pohlepe kraljeva, ali i žrtve vlastitog ponosa. Njihov kraj bio je neizbježan zbog opasnosti koju je njihova moć predstavljala za tadašnji državni poredak.

Templarski red već je sam po sebi dosta samozatajan i teško je doći do povijesnih činjenica čak i na globalnoj razini. Takvom stanju dovelo je famozno ukidanje reda 1312-1314.g, kada su s Templarima nestali i mnogi povjesni dokumenti i zapisi. No, unatoč tomu Templari su o svome postojanju ostavili brojna svjedočanstva i tragove širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. U Hrvatsku i Slavoniju, Templari stižu tijekom druge polovice 12. Stoljeća, odnosno u razdoblju, poslije Drugog a prije Trećeg križarskog rata, . gdje  dobivaju nadimak božjaci (od ubogi) Oko 1169. im je sjedište bilo u Vrani gdje su od Pape dobili samostan Sv. Gregorija. U Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta su imali svoje perceptorate i ogromne posjede, tako da su bili gospodari cijelih županija.Iako to nije nigdje zapisano, čini se očitim da je svrha dolaska templara na naše tlo jasna, a podudara se s prvotnom svrhom i funkcijom njihove organizacije: čuvati putnike i štiti putnike na njihovom putu na Bliski Istok.
Treba imati na umu da su Zapadni Evropljani, u ovom jugoistočnom dijelu Evrope bili ne samo izgubljeni, već i fizički ugroženi od domicilnog  stanovništva, stoga im je bila potrebna zaštita koju su pronašli upravo u –templarima. Korist od toga  ubrzo su spoznali i svi nositelji tadašnjeg  političkog života.: rimski papa, ugarsko-hrvatski kraljevi, nadbiskupi i biskupi i drugi uglednici. Kako sam već istaknuo teško je doći do podatka o točnom datumu dolaska templara u naše krajeve zbog manjkavosti povijesnih dokumenata, no imajući u vidu da su templari bili izravno odgovorni Papi,  zapisi o templarima u Hrvatskoj nalaze se u nekim dokumentima rimske kurije.

Kada govorimo o Templarima u Slavoniji trebamo znati da je srednjovjekovni pojam Slavonije bio nešto drukčiji od današnjeg poimanja istoimenog geokrafskog područja. Iako se ovim pojmom barata već od najranijeg srednjovjekovlja, koncetrirat ću se na nešto kasnije razdoblje odnosno vrijeme vladavine hrvatskog kralja Kolomana (1226. – 1241.) koji u povelji izdanoj hrvatskim templarima izričito naglašava, da je “Slavonija” istovjetna s kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije. Nadalje, Koloman navodi: “sve templare, koji su u granicama našega vojvodstva Slavonije, kao u Dalmaciji, tako u Hrvatskoj . . .”Kada se Koloman spremao na križarski pohod  protiv krivovjeraca u Bosni i Zahumlju (današnjoj Hercegovini), papa Grgur IX. u pismu od 14. listopada 1234. hrabri ga, da snažno navali na te “krajeve Slavonije”. Tri dana kasnije Papa piše Ivanu Nijemcu, “biskupu bosanskomu, propovjedniku križarske vojne protiv krivovjeraca u Slavoniji”. Isti dan Papa piše zagrebačkomu biskupu Stjepanu, da je uzeo u zaštitu Sv. Stolice hercega Kolomana i njegova imanja, dok bude ratovao protiv “krivovjeraca u krajevima Slavonije.119 U svim tim navodima Grgur IX. istovjetuje sredovječnu Bosnu sa “Slavonijom”.

Da se u navedenim pismima pape Grgura IX. pod nazivom “Slavonija” uistinu radilo o Bosni, izričito svjedoči ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. u povelji zagrebačkom prepozitu Filipu od 29. listopada 1244., kada kaže, da je njegov brat, hrvatski herceg Koloman, god. 1234. uzeo križarski znak i pošao na križarski pohod  ”protiv patarena u Bosni i zemlji Rami”. Sve gore navedeno još više otežava lociranje i identifikaciju templarskih posjeda u krajevima Hrvatske. Uvažavjući neke povjesne činjenice kao što su podaci o načinu templarske arhitekture ipak možemo doći do nekih spoznaja. Osnovna karakteristika templarskih sjedišta je majur, skupina gospodarskih zgrada na posjedu koji im je davao prihode, žito, vino, stoku, te konje koje su uzgajali za vitezove u Svetoj Zemlji. Najčešće je majur imao veliko četverokutno ograđeno dvorište s kapelom na južnoj strani, a stambenim zgradama i stajama na sjeveru. U svakom sjedištu nalazila se crkva u kojoj su službu vršili templarski svećenici koji nisu potpadali pod upravnu vlast mjesnih biskupa. Većina templarskih crkava bila je jednostavna i malih dimenzija. Po tome su gospodarska sjedišta templara bila slična opatijama cistercita, reda kojemu su templari i srodni. Najčešće je to bilo veliko četverokutno ograđeno dvorište, s kapelom na južnoj strani, stambenom zgradom na sjevernoj i sa.
Katkad je takav kompleks imao četverokutnu kulu u jednom uglu. U većini preceptorata protezao se njihov poljoprivredni  nad fortifikacijskim karakterom.  Uvažavjući gore spomenute činjenice i neke postojeće dokumente i zapise, o nekim posjedima u Hrvatskoj ipak nešto znamo. Jedan od njih je i Vranski priorat ili Priorat vranski što je ujedno bio i naziv organizacije Vitezova Templara na području Hrvatske i Ugarske kada su se 1169. pojavili na tom području. Središte im se je nalazilo u Vrani, a uživali su posebnu naklonost ugarskih kraljeva Emerika i Andrije II., koji su im poklonili goleme posjede. Osim Vrane, u Primorju su držali Senj koji su dobili od kralja Bele III 1183. i crkvu sv. Jurja. Andrija II darivao im je Gacku u zaleđu Senja u znak zahvalnosti za pomoć u njegovu križarskom pohodu 1217.godine. Senj je u posjedu vitezova Templara sve do 1269. godine kada ga mijenjaju za Dubicu i cijelu Dubičku županiju., od potoka Mješanice na zapadu, do hrpta Kozare na jugu, potoka Rakovice i Vojskove (pritoke Save) na istoku kao i dobar dio Posavine.  Andrija II poklonio im je i vlanstelinstvo Božjakovinu (kraj današnjeg Dugog Sela kraj Zagreba), gdje Templari uspostavljaju Perceptorat sv. Martina.  Ovo područje oko današnjeg Dugog Sela prvi put se spominje oko 1209. pod nazivom zemlja Sv. Martina (terra sancti Martini).

Herceg, a kasnije kralj Andrija II. početkom 13. stoljeća tu je zemlju oduzeo zagrebačkom županu i darovao je svom pouzdaniku varaždinskom županu Kračunu. Kračun je kasnije iznevjerio kralja Andriju, te ga je ovaj dao pogubiti i zaplijenio sve njegove posjede. Zaplijenjenu zemlju darovao je Templarima U darovnici iz 1209. godine kralj Andrija II. potvrdio je templarima sve njihove posjede u Hrvatskoj, darovavši im i neke nove. Zagrebački župan Vangelin uveo je templare u posjed Sv. Martina. Posjed je bio izuzet od sudske vlasti zagrebačke županije i pod posebnom kraljevom zaštitom. U kraljevskoj darovnici opisane su međe svetomartinskog vlastelinstva. Prema povjesničaru Josipu Adamčeku, negdje na području današnjeg mjesta Božjakovina bila je kuća vitezova templara. Ona se navodno nalazila pokraj potoka Zeline. Nakon raspuštanja templara ivanovci su preuzeli njihove posjede, a među njima i vlastelinstvo Sv. Martina.
Pretpostavlja se da su ivanovci preuzeli i templarsku kuću na vlastelinstvu (domus de sancto Martino), makar nije isključeno da su sagradili novu kuću na nekom drugom mjestu. Uz templarsku, a kasnije ivanovačku kuću je kasnije sagrađen kaštel (spominje se 1570. godine kao castellum Bosyakowyna). Postoji legenda da je kaštel Božjakovina bio povezan podzemnim hodnikom s crkvom Sv. Brcka u Brckovljanima i crkvom Sv. Martina u Prozorju. U unutrašnjosti Hrvatske, templari su još posjedovali Glogovnicu pokraj Križevaca koju su dobili od zagrebačkog biskupaProdana između 1170. i 1175.  Postoje zapisi da je Prodan templarima.”Kraj Zagreba, gdje je sada Nova Ves, sagradio je braći templarima samostan i crkvu”  ” Takođe, Templari su posjedovali dio Gorske županije u Pokuplju gdje je uspostvljen perceptorat Gora, a u istočnoj Slavoniji pokraj Požege Ljesnicu i Račešće i Našice.  Kako stoji u dokumentima iz 1250. godine, u templarskom posjedu su i šume na Papuku, iznad Kaptola i Kutjeva, a 1287. godine, templari dobivaju i posjed Berzeniche (Breznica, nedaleko od Pleternice u Požeškoj kotlini).U kompleks prioratskih posjeda kasnije su uključena vlastelinstva Pakrac, Trnava, Čaklovec i Bijela. Ban Opoj 1236., župan i ban Slavonije, sagradio grad Opoj među bregovima nedaleko od Rasinje, koji je kasnije darovao templarima za spasenje svoje duše. Srednjovjekovna Rasinja zajedno sa Opoj-gradom, čiji se ostaci i danas mogu naći na brežuljku Budimu, spominje se već 1170. godine.
Kao vlasnik spominje se biskup Prodan, koji neke posjede oko Rasinje daruje vjerskom redu templara ili križara. 1230. godine, zamjenom zemlje s zagrebačkim biskupom, templari su stekli zemlju Ras(s)echa. Ta zemlja odgovara selu Nova Rača, zapadno od Bjelovara. U Novoj Rači, templari su sagradili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 1312. Iz tog vremena, u crkvi je sačuvana gotička sakristija. Osim ovih posjeda templari su posjedovali i Luku Zablaće pokraj Pakoštana, te Zdelju koju su templari dobili od bosanskog bana Borića koji se spominje u dokumentima od 1154. do 1163. Zdelja se nalazila na sjeverozapadnim izdancima Bilo-gore, uz potok Zdelju, južno od Podravskog sela Virja. Pokraj Splita  u templarskom posjedu bila je i Crkva Sv. Petra Od Brade koju su templari dobili od Petra Strezija. U Istri, templari su posjedovali i crkvu sv. Marije (kasnije su je preuzeli franjevci) koja i danas stoji u Vižinadi. Crkva se nalazi na mjesnom groblju Vižinade na Božjem polju, nazvanom upravo po Templarima, odnosno „božjacima“. Kao i sve templarske posjede širom svijeta, posjede u Hrvatskoj je nakon gašenja reda snašla ista sudbina, te je većina dospjela u ruke ivanovaca.

Preneseno sa:   

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #2 poslato: Novembar 19, 2011, 17:05:51 »
Masoni



Masonerija je isključivo muško društvo ‘osnovano na najčišćim načelima pobožnosti i vrlina’; ipak je danas zabranjeno u mnogim zemljama svijeta. Slobodni zidari ili masoni najveće su međunarodno tajno društvo na svijetu, s preko 6 milijuna članova. Poznato je po svom čudnovatom pristupnom obredu, tajnim znakovima i rukovanju, po kojem se članovi međusobno prepoznaju. Tvrdi se da ‘nitko izvan tog pokreta ako čita napisane obrede, ne može shvatiti duh masonstva. Ono što u prvi mah izgleda dječja igra u atmosferi lože (gdje se masoni sastaju) oblikuje jedinstvenu vezu među muškarcima ‘.

Masonstvo je isključivo muško udruženje za uzajamnu pomoć u trenucima potrebe. Načela se tumače kao ‘bratska ljubav, pomoć, i istina’. Teoretski svaki vjernik u Boga, kršćanin, Židov, musliman , Hindus ili budist može postati mason. Članovi su bili proganjani, jer se tvrdilo da je masonski pokret antipatriotski i antikršćanski. I danas su masoni zabranjeni u Sovjetskom Savezu, Kini, Mađarskoj, Španjolskoj i Portugalu. Većina velikih kršćanskih crkvi, rimokatolička, pravoslavna pa i Vojska spasa, zabranjuju svojim članovima pristup u slobodne zidare. Međutim, anglikanska crkva i slobodne protestantske crkve ne zabranjuju takvo članstvo, pa mnogi vodeći članovi tih crkava zauzimaju visoka mjesta među masonima.
Slobodno zidarstvo na mnogo načina djeluje kao poslovni ceh. Snažno se naglašava davanje sredstava u dobrotvorne svrhe - neke tako podignute ustanove, kao masonske bolnice i škole, mnogo su pomogle masoneriji. U prošlosti je masonerija bila poput putnice za uspjeh u svijet financija, sudstva i, začudo, za gostioničare. U srednjem su vijeku vješti klesari i graditelji putovali Evropom gdje su radili na mnogim velikim građevinskim projektima. Njihovi ‘sindikati’ ili cehovska udruženja počeci su masonerije. Kako je vrijeme prolazilo, masonerija je prestala biti udruženje samo graditelja. Simboli i mistične zamisli posuđene su od mitologije drevnog Egipta i pokret je postao društveno udruženje.

Postoje mnoge priče i legende o porijeklu Masona koje govore da Masonstvo potječe od Adama, ili graditelja kule Babilonske. Jedna od češčih priča je ona koja se odnosi na Salamonov hram koji su gradili brojni fenički i sirijski graditelji. Navodno je vođa graditelja bio Hiram Abiff, koji je posjedovao veliko znanje i mudrost. Tri pomoćnika su ga jednom prilikom zatražila da im oda svoje tajne, ali je on odbio. Zbog toga su ga ubili. Po toj verziji masonstvo je zaista udruga koja seže u početke ljudske povijesti sa brojnim tajnim znanjima. Ono je preživjelo na Orijentu do križarskih ratova, kada su ga templari donijeli na zapad.

Danas i masoni i dobar dio njihovih protivnika odbacuje ove priče kao legende i priznaju kao službenu verziju priče onu o tome da su proistekli iz srednjovjekovnih cehova.

U srednjem vijeku svi su obrti imali svoje tajne cehove i lozinke da pomognu svojim članovima održati barem minimum posla i spriječiti da ih iskorištavaju. Jedna takva skupina obrtnika bili su slobodni zidari koji su putovali od jedne zemlje do druge, pomagali u gradnji katedrala i crkava. Blizu objekta koji se gradio i privremenih stanova, podigli su ‘lože’, gdje su zajedno provodili slobodno vrijeme. Kako su se katedrale sve manje gradile, tako su i slobodni zidari počeli primati počasne članove da bi se povećala brojnost njihova udruženja.

Tijekom sedamnaestog stoljeća, zidari koji su stvarno obavljali svoj majstorski posao, izbacili su iz svog naslova ‘slobodni’, dok su ‘teoretski’ članovi uzeli naslov ‘slobodni i prihvaćeni’ pa su osvojili obrede i pompu drevnih religijskih redova. Godine 1717. osnovana je prva velika loža u Engleskoj. Godine 1725. skupina engleskih plemića, koja je boravila u Parizu, osnovala je ondje ložu i uskoro se slobodno zidarstvo proširilo Evropom. Jedan uvaženi član bio je grof Cagliostro (1743-95), on je tvrdio da može praviti zlato, čudesno iscjeljivati, produžiti spolnu moć i život do 5557 godina. Vladao je Lyonskom ložom i osnovao svoj ogranak ‘Egipatske masonerije’ u koji je uključio i ženske lože nad kojima je predsjedavala ‘kraljica od Sabe’. Slobodni zidar, mason, može postati odrastao muškarac koji vjeruje u postojanje vrhunskog bića i u besmrtnost duše - i može platiti članarinu. Sama osoba ne može tražiti da se učlani; na neki se način daje naslutiti budućem kandidatu da bi ga rado primili u članstvo ako on to želi. Inicijacija ili ulazak u društvo vrlo je dramatičan i pun simbolike.

Prvi stadij.

Kandidat skida svoj kaput i kravatu, odstranjuje sav novac i predmete od kovine kako bi pokazao da ulazi u slobodne zidare potpuno ‘siromašan i bez novca’. Njegova lijeva nogavica zavrće se do koljena, košulja se raskopčava da se vidi lijeva strana prsiju i skida desna cipela na koju se obuva papuča. Stavlja mu se povez preko očiju da se pokaže kako je u ‘stanju tame’, a oko vrata stavlja se omča.

Drugi stadij.

Vode ga preko praga lože gdje mu se na putu ispriječi nutarnji stražar koji drži uperen bodež prema ogoljeloj strani njegovih prsiju.

Treći stadij.

Zatim ga odvode Velikom Meštru, glavnom upravitelju lože. Klečeći pred njim odgovara na niz obrednih pitanja prije zakletve na tajnost. Ako razglasi bilo koju masonsku tajnu, prima kaznu - ‘da mu prerežu grkljan, istrgnu jezik iz korjena, zakopaju u pijesak’, premda se na to gleda simbolički. Ili se ‘žigoše kao svjesni krivokletnik, bez ikakvih moralnih vrijednosti i potpuno nepodesan da se primi u ovu ložu’.

Četvrti stadij.

Kandidat je sada ušao u svjetlo masonstva. Skida mu se povez s očiju i omča oko vrata, daje mu se korak, znak, stisak ruke i riječ prispjelog ‘šegrta’ u masoneriji. Također mu pokazuju sljedeće predmete: mjerilo promjera 60 cm koje prikazuje 24 sata jednog dana koje treba utrošiti za rad, molitvu i osvježenje, čekić koji predstavlja moć svijesti i dlijeto koje prikazuje napredak u obrazovanju. Konačno ga potiču da izvršava zakone masonerije, Biblije i države.

Kad se taj obred završi, kandidat je ‘prošao kroz prvi stupanj’ i u nekoliko sljedećih mjeseci može postići dva masonska stupnja, ‘djetić-mason’ i ‘majstor-mason’.

Nastanak Obreda kakvog poznajemo danas, vodi nas u Francusku, i početak XVIII stoljeća. Za vreme političkih previranja u Škotskoj tokom XVII i XVIII stoljeća, pripadnici kraljevske kuće Stuart i mnogi škotski masoni su napustili domovinu i izbegli u Francusku, koja je sa svojom snažnom i brojnom aristokracijom i bogatim društvenim životom bila veoma pogodno tlo za širenje Masonerije. To je vrijeme kada se formiraju i razvijaju različiti rituali i stupnjevi, svaki od njih sa svojom pričom, simbolikom, ciljem i poukom.

1728. godine pojavljuje se Remzijev Obred (koji se također naziva i Obred Bujona), koji je dobio ime po škotskom vitezu Michaelu Andrewu RamseyuOn je bio poznat po svojoj priči u kojoj ukazuje na porijeklo Masonerije od Viteza Templara. Ramsyjev Obred je pored tri simbolička stupnja (Učenik, Pomoćnik, Majstor) imao i tri dodatna : 4° Majstor Škot (jedno od tumačenja je da je zahvaljujući ovom nazivu kasnije i čitav Red dobio predznak Škotski), 5° Iskušenik, 6° Vitez Templar.

1761. godine se usvaja stupanj Kadoša, a 1768. godine stupanj Najuzvišenijeg Princa Kraljevske Tajne. Novoosnovani savjet je zaokružio Škotske visoke stupnjeve i uključio ih u tzv. Ritual Savršenstva koji je imao 25 stupnjeva, od kojih su se 22 nazivala višim , dok su prva tri pripadala simboličkim ložama.

Ettien Moren je u periodu od 1761. do 1768. dopunio Ritual Savršenstva sa još osam novih stupnjeva (neke je uzeo iz primitivnog Škotskog Rituala, a neke je sam stvorio), čime je nastao Drevni i Prihvaćeni Škotski Obred od trideset tri stupnja, koji se kao takav od 1786. godine širi po celom svijetu.

Veoma je važno naglasiti još jednu stvar: nijedan obred, pa ni Škotski, ne može jednog čovjeka učiniti većim masonom nego što ga čini pripadnost simboličkoj, Plavoj loži. stupnjevi Škotskog Obreda su samo numerički veći od prvog, drugog i trećeg stepena, ali ni u kom slučaju nisu od njih važniji. Najveći autoritet i mislilac Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Obreda – Albert Pike je rekao: “Sada je možda kasno da promjenimo terminologiju koja je postala općeprihvaćena, ali ne treba učiniti grešku i pomisliti da je mason 33º po bilo čemu viši od majstora masona, a posebno od starješine lože. Svi mi koji smo u Bratstvu treba da pokažemo svojim riječima i djelima da je Veliki Majstor u okviru svoje poslušnosti i svojih nadležnosti najviši oficir i najveći autoritet koji je svijet ikada vidio, i koji će vidjeti.”

Slobodno zidarstvo suočilo se s mnogim protivnicima i mnoge su članove zatvorili u tamnice. Godine 1737. Louis XV, kralj Francuske, izdao je naredbu kojom zabranjuje svim odanim podanicima uključiti se u pokret, a 1738. godine Papa Klement XII izdao je papsku bulu kojom zabranjuje svim katolicima učlaniti se u slobodno zidarstvo, pod prijetnjom isključenja iz crkve. Rekao je da su oni ‘iskvareni i izopačeni’ i vrlo ‘sumnjivi heretici’.

Otada su slobodni zidari osumnjičeni za francusku revoluciju, za prvi svjetski rat, za inflaciju u Njemačkoj 1924. godine i za građanski rat u Španjolskoj. Od drugoga svjetskog rata, kad su se masoni borili u pokretima otpora, sve su rjeđe optužbe da su nastrojeni antipatriotski, a i napadi crkve sve su rjeđi.

Slobodni zidari tvrde da ih prihvaćaju sve religije. Međutim, njihovo učenje sadrži mnogo toga s čime se kršćani ne mogu složiti. ‘Izgubljeno ime Boga’ važan je predmet u svim obredima masonerije. U obredu inicijacije, kandidat je predstavljen Bogu kao VAS-u, velikom arhitektu svemira. Kao ‘djetića-masona’, poučavaju ga o imenu JHVH - skraćeno za Jahve. Kao majstor-mason učenjem saznaje da postoji još mnogo toga u vezi tajnovitog imena koje je otkriveno u stupnju ‘kraljevskog graditeljstva’.

Mistično ime se otkriva kao kombinacija židovskih i srednjoistočnih imena za Boga, koje nitko nikad ne izgovara osim tri kraljevska graditeljska masona, a svaki od njih izgovara samo jedan slog. Slobodni zidari imaju mnoge bogove koje smatraju jednakim Isusu. Masonska literatura niječe da je Isus jedini Spasitelj svijeta. Masoni odbacuju Kristovu smrt na križu kao jedino Božje izbavljenje od grijeha. Spasenje ovisi o djelima, a ne o vjeri u Boga. Svete knjige mnogih religija, kao Veda i Kur’an smatraju jednako vrijednom Božjom objavom. Pri uvođenju u udruženje, kandidat mora priznati da je u tami i da posiže za svjetlom. Kršćani vjeruju da su pronašli istinito svjetlo; Isus je rekao: “Ja sam svjetlo svijetu!” (Ivan 8:12)

Masoni se u Hrvatskoj pojavljuju u drugoj polovini 18. stoljeća, kada ga uvode časnici koji su sudjelovali u Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.). Prva hrvatska loža osnovana je na teritoriju Vojne krajine, u Glini 1759. godine pod nazivom Ratno prijateljstvo. Sljedećih godina osnivane su lože i u drugim gradovima, tako 1772. u Varaždinu i 1773. u Zagrebu.

Godine 1777. utemeljena je u dvorcu Brezovici kraj Zagreba, Hrvatska velika loža na čelu s prvim velikim meštrom grofom Ivanom Draškovićem. Za vrijeme Francuske revolucije, masoni su bili izloženi progonima pa se bilježi pad njihove aktivnosti da bi se u doba Napoleonovih ratova, masonske lože počele osnivati u južnohrvatskim gradovima.

Nakon 1918. godine središnja loža nove države, Kraljevine SHS (Jugoslavije) bila je Velika loža Jugoslavije. U ljeto 1940. godine zabranjen je rad slobodnih zidara u Kraljevini Jugoslaviji. Po njenom slomu, ni nova vlast NDH nije dozvoljavala njihov rad, štoviše mnogi su istaknuti masoni bili deportirani u logore. Obnova slobodnozidarske djelatnosti započinje 1990-ih s raspadom SFRJ.

Danas u Hrvatskoj djeluju tri lože - Grof Ivan Drašković, Tri svjetla i Hrvatska vila. Velika loža Hrvatske osnovana je 1997. godine. Od 2003. godine hrvatski masoni koji prakticiraju škotski obred organizirani su u Vrhovno vijeće Starog i prihvaćenog slobodnozidarskog škotskog reda za Hrvatsku.

U prošlosti bilo je više istaknutih Hrvata koji su bili članovi masonskih loža, primjerice poput grofa Janka Draškovića. Neki tvrde da je i biskup Maksimilijan Vrhovac također bio slobodni zidar. Navodno je ostao vjeran slobodnom zidarstvu do kraja života.

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #3 poslato: Novembar 19, 2011, 17:07:24 »
KKK (Ku-Klux-Klan)



Ku Klux Klan, poznatiji kao KKK, je bjelačka rasistička organizacija u SAD-u. Zagovaraju superiornost bjelaca, antisemitizam, rasizam, antikatolicizam, antikomunizam i amerikanizam (nažalost, postoji predodžba da su to tipične američke vrijednosti, op.a.). Jedan od simbola im je križ u plamenu da bi zaplašili Afroamerikance. Poticanje oslobođenih crnaca da napadaju i ubijaju svoje nekadašnje gospodare je bila signal Južnjačkom stanovništvu za nastanak Ku- Klux Klana.

Ku Klux Klan je osnovan 24. prosinca 1865. u gradiću Pulaski u državi Tennessee od šestorice bivših pripadnika vojske Konfederacije koja je nekoliko mjeseci ranije bila poražena u američkom građanskom ratu. Ime je nastalo kombiniranjem grčke riječi kuklos (krug) sa riječi klan. Riječ Clan su promijenili u Klan da bi se lakše pamtilo. U početku je to bio klub mladih ljudi koji su tražili snažna uzbuđenja. Izvodili bi ponoćna jahanja po gradu odjeveni u bijele halje sa bijelim kapuljačama preko lica izigravajući duhove i demone u namjeri da zastraše domaće stanovništvo.

No uskoro se KKK proširio u gotovo svaku državu juga SAD-a započinjući razdoblje terora protiv članova Republikanske stranke, oslobođenih robova, carpetbaggersa (špekulanata sa sjevera) i scalawagsa (Južnjaka koji surađivali sa okupacijskom vojskom Unije). Tijekom noći bi napadali crnačke domove, krali im oružje, ubijali stanovnike i spaljivali njihove kuće. Prvi vođa Ku Klux Klana je bio bivši Konfederacijski general i trgovac robljem Nathan Bedford Forrest.

Svaki crnac koji je krenuo na glasanje bio je kastriran, a onaj koji je uspio u tome je pogubljen linčem. Američki predsjednik Ulysses S. Grant je prvi predsjednik koji se suprotstavio Klanu. Prvi Klan je formalno nestao 1880. god., a kao dokaz svog postojanja ostavio je najmanje 1150 ubijenih i 3000 kastriranih crnaca.

Početak drugog klana je 1915.g. kada William Joseph Simons oživljava Klan. Klan ponovo postaje aktivan i u roku od dvije godine regrutira 4 milijuna novih članova. U vrijeme drugog Klana, s članstvom od 4 milijuna ljudi (zamislite Hrvatsku punu KKK-evaca, op.a.) i financijskim fondom od 77 milijuna dolara, Klan postaje ozbiljna prijetnja demokratskom poretku u SAD-u. Zakletva drugog Klana bila je otvoreno rasistički intonirana i direktno se izjašnjavala za superiornost bijelaca. Drugi Klan se u mnogim stvarima razlikuje od prvog Klana. Tako je prvi Klan za mete imao crnce i republikance, dok je drugi Klan napadao i Židove, radikale, katolike te osobe koje su širile nemoral bilo koje vrste. Simonsonovim uhićenjem i njegovim svjedočenjem protiv članova Klana, dolazi do gašenja drugog Klana.

Carski čarobnjak Robert Shelton je najučinkovitiji vođa u povijesti Klana. Za vrijeme trećeg Klana, Klan je stekao najveću popularnost i počinjeno je najviše zločina nad crncima. U školama koje je financirao treći Klan predavale su se anatomija, kemija, fizika, biologija i patologija. Nakon dva mjeseca obuke, škole daju nove stručnjake koji su obučeni počiniti savršeno ubojstvo.

Vrh Klana bio je okupljen oko lista ¨The Klansman¨ koji je često lažirao podatke o broju zločina koje su počinili crnci. Savezna država Mississippi bila je najžešće uporište Klana, uz Mississippi kao „utvrde Klana“ poznate su bile Georgia i Alabama. Nakon I. svjetskog rata najutjecajnija postaje katolička vjera. Klanovci koji su se definirali kao ˝White Anglo-Saxon Protestants˝ (WASP) dolaze u dilemu, da li ubijati i katolike. Ubrzo i katolici postaju meta klanovaca. Nakon sastanka Roberta Sheltona i Georga Lincolna Knockwella dolazi do udruživanja Klana i američke nacističke stranke. Georg Lincoln Knockwell bio je „Führer“ američke nacističke stranke koja je imala sjedište u Arlingtonu nedaleko od Washingtona. Dolaskom Barrya Goldwatera na mjesto carskog čarobnjaka, Klan dobiva otvorenu političku podršku guvernera država Alabame, Arkansasa i Mississippija.

Zalaganjem predsjednika Kennedya dolazi do uhićivanja istaknutih članova Klana, što dovodi do njegovog prividnog gašenja. Klan je aktivan i danas uglavnom u zemljama „Deep Southa“ (Dubokog Juga, op.a.), a njegovo se članstvo procjenjuje na 10 000 ljudi.

Od samog nastanka Ku-Klux-Klana, članovi Klana oblačili su se u bijele odore s kukuljicama na glavi. Članovi Klana predstavljali su se kao duhovi poginulih vojnika, što je kod primitivnih stanovnika izazivalo strah.

Svaki klanovac osim obaveznih križeva koji su koso položeni na grudima, ima obavezu da na lijevom ramenu nosi i pleteni amblem sa slovima AKAI. Taj znak spada u MIOK što su inicijali za „Mystic Insignia Of Klansman“ (mistični znakovi klanovaca, op.a.). Slova AKAI upletena su u zeleni trokut, to su inicijali za rečenicu ''A Klansman Am I'' (ja sam klanovac, op.a.). Članovi su nosili bijele kukuljice, svećenici Klana plave, šefovi odjela žute, članovi odjela za ubojstva crne, Veliki zmaj imao je narančastu, a Veliki čarobnjak Imperije ljubičastu kukuljicu.

Za razliku od ostalih tajnih društva koja većinom također imaju negativne prizvuke, ovo je jedino koje je svoje tajne planove i ideje javno pokazivalo i obavljalo. To je i glavni razlog gotovo potpunoj propasti KKK-a. Zaključak je taj da možemo jedino žaliti što i sva ostala tajna društva ne kažu na glas svoje djelovanje jer bi tako svijet možda ipak bio sigurnije, a u najmanju ruku, transparentnije mjesto.

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #4 poslato: Novembar 20, 2011, 13:33:50 »
Rosenkreuzeri (Red ruže i krsta - Ružokrstasi)



Red ruže I križa poznat je po mnogim nazivima (rosy cross, rose cross, rose croix) a usko je vezan uz polumitskog Christiana Rosencreutza (1378-1484), alkemičara I utemeljitelja “rozenkrojcera» odnosno Reda Ruže I Križa. Simbol ruže I križa ima nekoliko značenja ovisno o izvoru. Moderni rozenkrojceri tvrde da ovaj simbol datira iz doba prije kršćanstva, te da križ simbolizira ljudsko tijelo, a ruža individualno razvijanje svijesti. Također postoje nagađanja da ruža simbolizira šutnju, dok križ reprezentira spasenje koje  svijetu propovijeda Društvo ruže I Križa kroz ljubav prema Bogu i  ljepotu bratstva. Neki u ovome simbolu vide simbol ljudskog procesa reprodukcije uzdignutog na razinu spiritualnog: “osnovni simboli Rozenkrojcera bili su ruža I križa, gdje ruža predstavlja ženu, a križ muškarca oboje univerzalno falusni” Kako je rađanje ključ materijalnog postanka, posve je prirodno da su Rozenkrojceri usvojili karakteristične simbole koji reprezentiraju reproduktivni proces. Rađanje je također preduvjet spiritualnog bitka, stoga su simboli ruže I križa tipizacija iskupljenja čovjeka kroz “savez” njegove niže prirode I više unutarnje.   Nadalje, ovaj simbol provlači se kroz motiv «Kamena mudraca», krajnjeg produkta alkemije.

Simbol ruže I križa igrao je značajnu ulogu u sustavu Thelema koji je osmislio Aleister Crowley. U kozmološkom kontekstu ruža simbolizira Nuit, beskrajno šireću božicu noćnog neba, dok križ predstavlja Hadit, visokokoncentriranu atomsku točku.  Za Crowleya posao učenika bio je usvajanje prikladnih simbola tako da ugođaj mističnog sjedinjenja bude u suprotnosti I dai  vodi  ka konačnoj spoznaji. U ovom smislu ruža I križ je veliki simbol Velikog Dizajna. Tau I simbol kruga zajedno predstavljaju  jedan oblik Ruže I križa, ujedinjenje subjekta I objekta koji je Veliki Dizajn (Posao). Nekada je Veliki Posao prikazan kao Lingam Yoni, ponekad kao Ankh ili Crux Ansata, ponekad kao šiljak ili toranj crkve ili hrama, ponekad kao svadbena svečanost, mistično vjenjčanje I na stotine drugih načina…
U kojoj god formi je prikazan, uvijek simbolizira Veliki Posao. Crowley također pojašnjava da se ovaj proces reflektira i kao seksualni čin: “Ne trebamo se iznenaditi ukoliko Jedinstvo Subjekta i Objekta u Svijesti koje je Samadhi, ujedinjenje Nevjeste i Janjeta koje je Nebo, ujedinjenje Magusa i boga koje je Prizivanje, ujedinjenje Čovjeka i njegovog Anđela Čuvara koje je pečat na poslu nižeg adepta, predstavljeno geometrijskim jedinstvom  kruga i pravokutnika, aritmetičkim ujedinjenjem 5 i 6 (za bolje razumijevanje), ujedinjenjem Lingama i Yoni-a, Ruže i Križa….Ruža i križa nadalje simbolizira razred nižeg adepata (Adeptus Minor) u kabalističkoj sferi Tiphartha na Drvetu Života, magičnoj formuli INRI i konceptima Svjetla i Života…”

Unutar Južne Jurisdikcije usvojene škotske ceremonije slobodnog zidarstva, 18 stupanj se specifično tiče ruže I križa I odnosi se na Viteza Ruže Križe. O jednoj verziji ovoga stupnja pisao je Albert Pike 1871: “stečeni stupanj Ruže I Križa uči tri stvari: jedinstvo, nepromjenjivost I dobrotu Boga; besmrtnost duše ; I konačni poraz I istrebljenje zla, lošeg I tuge, od strane  Iskupitelja ili Mesije koji tek treba doći ukoliko već nije stigao.” Albert Pike nadalje obrazlaže što je po njegovom simbolizam Ruže I Križa u ovom stupnju: “Specifično značenje križa unutar ovog Stupnja je ono dano od strane drevnih egipćana. Thoth ili Phtha prikazan je na najstarijim spomenicima kako u ruci drži Crux Ansata ili ankh, (tau križ sa prstenom ili krugom iznad njega). U hijeroglifima označavao je život a sa predznakom kruga označavao je davanje života.  Za nas je, stoga, to simbol života koji je proistekao iz božanskog, i vječnog života kojem se svi nadamo vjerujući u beskrajnost Boga. Ruža drevno sveta Aurori i Suncu. Ruža je simbol zore, uskrsnuća svjetla I obnavljanja života, stoga I zore prvoga dana I još pobliže uskrsnuća: Ruža I Križ zajedno u hijeroglifskom smislu znače “Zora Vječnog Života” kojoj svi narodi teže.”

Hermetički Red Zlatne Zore također koristi simbol Ruže I Križa, pogotovu u “Ritualu Ruže I Križa”, namjenjenom duhovnoj zaštiti i pripremi za meditaciju. Bazirano na simbolizmu Rozenkrojcera, Crvene Ruže i Križa od Zlata, također je simbol Drugog Reda Zlatne Zore. Prema Promatraču, ruža I križ Zlatne Zore u sebi sadrže attribute elemenata, planeta , Zodiaka, židovskog alfabeta, alkemijskih principa, heksagarama I pentagrama, sepherotha Drva života I formulu INRI (vrlo slično ranije opisanom učenju Crowleya…) Na pozadini ruže I križa utisnut je moto “Zelata Adeptusa Minora”, na dnu između 4 malteška križa “gospodar Isusu Krist, Bog I čovjek”,  u sredini na latinskom “Neka je blagoslovljen gospodin na š Bog koji nam je dao Znak” Ruža I križ je znamen ili značka u kojoj je sintetizirano puno ideja predstavljenih jedinstvenim znakom Velikim Poslom-harmoničnim prikazom prividno kontradiktornik koncepta, odnosno “pomirdbom” božanskog i čovjeka….

Ovaj znak je sinteza muškosti, pozitivnosti I duginih boja, koja se još naziva I Kraljeva Skala. Četiri kraka križa pripadaju 4 elemenata, te su sukladno I obojeni Bijelo polje pripada Duhu Svetome I planetima. 22 latice ruže odnose se na 22 staze Drva Života I 22 slova hebrejskog alfabeta. Križ je u centru sila  u Kabali (tipharethu) I Sephirothu (deset atributa boga u kabali)…Sam centar ruže je bijel I odražava spiritualno svjetlo Kethera (odnosno krune u kabali), a iznad toga uzdiže se Crvena Ruža sa 5 latica I zlatni križ kojeg čine 4 kvadrata. 4 zelene  zrake zrače iz kutova križa. Ispod ruže smješten je heksagram s planetima. Oko pentagrama koje su smješteni  unutar svakog obojenog kraka ucrtani su simboli duha I 4 elementa. Tu se nalaze I tri alkemijska elementa sumpor, sol I živa. Bijele zrake iza ruže označavaju božansko svjetlo, te obasjavaju ključnu riječ I.N.R.I.

Ruža I križ pronašli su svoje mjesto Ii unutar sustava Ordo Templi Orientis. Oni su povezani sa Petim Stupnjem s kojim se stječe titular “Suverenog Princa Ruže I Križa I Viteza Pelikana I Orla” Pripadnici ovog reda odgovorni su za socijalnu dobrobit Reda. Ovaj red predstavlja harmoniju I ljepotu: to je prirodno zaustavno mjesto većine ljudi.: jer za nastavak dalje I napredak potrbno je samoodricanje najstrože vrste…

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #5 poslato: Novembar 21, 2011, 15:54:06 »
Sionski priorij

                                 

Sionski Priorij, ili, po mnogima, izmišljotina Pierrea Plantarda, je po prvoj njegovoj teoriji osnovan tijekom prvog križarskog rata, da bi kasnije malo promijenio mišljenje pa je godina osnivanja bila 1681.

Prema dokumentima su navodno i brojne poznate osobe kao što su Leonardo da Vinci, Isaac Newton i Victor Hugo bili članovi priorija. Ideje takvog tajnog društva kasnih 1960-ih rabili su brojni autori i mediji s područja suvremenog New Agea, i teorija zavjere.

Ipak, vjerojatnije je da je Priorij osnovan 1956., da je osnivač Pierre Plantard, a da ime potječe od francuskog brda Sion koje se nalazilo iznad Annemassea, odnosno, grada u kojem je tada živio. Sionski Priorij je tako prvo bio izdavačka kuća novina za nekretnine.

1962. Plantard dolazi sa navedenom teorijom, te donosi popis Velikih Meštara Priorija kroz stoljeća koja su nanovo navedena u knjizi „Sveta krv i sveti gral“. Pošto ta knjiga dolazi sa sasvim novom teorijom o tome da su Merovinzi krvni potomci Isusa Krista, a Plantard je samoprozvani nasljednik Merovinga, dolazimo do logičkog zaključka, Plantard je živući potomak Isusa.

S obzirom koliko je smjela ova tvrdnja, a i sam Plantard to shvaća, te kao što sam gore naveo, mijenja prvotno mišljenje, te je sada nasljednik Merovinga odjednom Otto von Habsburg.

Na koncu se klupko odmotava kad je jedan od članova Priorija optužen za financijske malverzacije, a kao svjedok se morao pojaviti očajni Plantard koji je pod prisegom priznao sve laži i obmane. Zbog sve sramote koju je pretrpio i zbog koje je i knjiga trojca Baigent, Leigh, Lincoln dovedena u pitanje više se nije pojavljivao u javnosti do svoje smrti 2000. god.

Bilo sve ovo laž jednog čovjeka ili vješta manipulacija državnog i crkvenog vrha zanimljivo je to kako za ovo tajno društvo nitko nije čuo do sredine prošlog stoljeća. To dovodi do pitanja da li ima još sličnih tajnih društava za koje nismo nikada niti čuli a kroje našu sudbinu kao i sudbinu svijeta u kojem živimo. Plantardova prevrtljivost i strah navode brojne pisce da je ucijenjen i izmanipuliran od samog Priorija ili pak od puno neprijatnijeg neprijatelja, samih Illuminata…

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #6 poslato: Novembar 21, 2011, 15:56:30 »
Illuminati

                               

Svi ste vjerojatno vidjeli novčanicu od jednog dolara. Niste? E, pa ako niste onda ste propustili vidjeti i  simbol piramide sa svevidećim okom na svome vrhu koji se na toj novčanici nalazi. Ispod slike nedovršene piramide stoji natpis «Novus Ordo Seclorum» koji je 1782. predložio Charles Thompson, jedan od osnivača američke nacije, kada je od strane kongresa zamoljen da osmisli konačan dizajn velikog pečata Sjedinjenih država. Thompson nikada nije u potpunosti objasnio prijevod ovog mota, ali je objasnio njegov simbolizam koji znači «početak  nove američke ere». I priča bi tu stala da ne znamo kako je nedovršena piramida sa svevidećim okom simbol iluminata, jednog od najmisterioznijih tajnih društava u povijesti. Prvobitni iluminati su bili tajno društvo koje je 1776. godine osnovao bavarski profesor Adam Weishaupt. Njegov cilj bio je ukinuti organiziranu religiju i sve svjetske vlade te povesti ljudski rod u Novi svjetski poredak kojim upravlja apsolutni razum.
No, njihovu urotu je vrlo skoro otkrila bavarska vlada i iluminati su bili prisiljeni prikriti se i raditi u još većoj tajnosti. O njima se ne zna puno nakon tog progona, ali teoretičari zavjere vjeruju da oni još uvijek postoje i upravljaju svjetskom politikom iza kulisa. Nekim od njihovih najvećih postignuća se smatraju francuska revolucija, svjetski ratovi, komunizam te Ujedinjeni narodi i Europska unija kao sredstvo centraliziranja svijeta pod jednim parlamentom, ustavom i valutom. Sinonim za iluminate danas je Savjet za inozemne veze, veliki think tank koji se sastoji od bogatih bankara, poznatih znanstvenika i utjecajnih političara. Vjeruje se da rade na ostvarenju Novog svjetskog poretka, sekularne svjetske vlade s UN-om kao policijom. Nitko ne može dokazati postojanje iluminata, ali teoretičari zavjere svugdje vide njihov utjecaj. Intrigantno je i to da su iluminati osnaovani upravo 1776. kada je proglašena američka neovisnost, a imajući u vidu njihovu motivaciju za upravljanje svijetom nije teško zbrojiti dva i dva.

Poznata je činjenica da je red Iluminata osnovao čovjek po imenu Adam Weishaupt, rođen 6. veljače 1748. u Ingolstadtu u nezavisnoj državi Bavarskoj. Potekao je iz židovske obitelji koja je prihvatila kršćanstvo. U skladu s tim, Weishaupt je dan na brigu isusovcima koji su ga školovali. U djetinjstvu je učio češki i talijanski, a kasnije latinski, grčki i hebrejski. Iako su isusovci polagali svoje nade u njega zbog njegovog talenta u jezicima i znanosti, on se pobunio protiv njih i postao profesor na Katedri za prirodni i kanonski zakon Sveučilišta u Ingolstadtu. Oko 1768., Weishaupt je počeo sakupljati velike količine spisa pomoću kojih je namjeravao osnovati vlastitu akademiju za učene ljude. Pročitao je svaki antički spis i tekst koji je mogao nabaviti. Posebno se zanimao za okultizam i fascinirao piramidom u Gizi (koja će kasnije postati simbolom njegovog Reda). Vjeruje se da ga je tada utjecajna obitelj Rothschild[1] unajmila da joj pomogne u planovima vladanja svijetom. Weishaupt se od tog trenutka posvetio planovima « transformacije» ljudske rase i kreiranju novog svjetskog poretka. 1. svibnja 1776. osnovao je red iluminata. Ime je preuzeo od prevedenog naziva starog španjolskog kulta « alumbrados», čiji su članovi vjerovali da primaju znanje s onog svijeta. Iluminatus znači « prosvjetljeni», onaj koji vlada pomoću razuma, oslobođen od mraka u kojem ljude drži organizirana religija. Neki iluminate povezuju s imenom Lucifera, čije ime znači « nositelj svjetla». Nagađa se da Weishaupt nije slučajno izabrao taj datum prvog svibnja, već da on simbolički predstavlja nastavak progona kršćana koji je završio na taj datum abdikacije rimskog cara Dioklecijana.

Čak i ime osnivača ima simboličko značenje: doslovno prevedeno, Adam znači « prvi čovjek», dok Weishaupt znači « mudra glava». Oko sebe je okupio približno dvije tisuće plaćenih sljedbenika kojima je obećao svjetsku moć. To su bili pripadnici intelektualne elite, pokrivajući razna područja književnosti, znanosti, ekonomije. Weishaupt je uložio mnogo truda kako bi se na sveučilištima odgojili budući članovi Iluminata, umno pogodni za njegove ciljeve. Stoga bi odabrani i talentirani učenici dobili stipendije za takvu obuku. Glavni cilj Iluminata je bio ukidanje monarhije (i svakog drugog oblika tradicionalne vlasti), privatnog vlasništva, patriotizma, institucije braka i svih religija*. Svima koji rade ka tom cilju bila su dozvoljena sva sredstva.Regrutiranje članova bio je lak posao. Mnogi od njih su bili plemićkog podrijetla – barun Xavier von Zwack, Adolf von Knigge, Alexandar Radischev, Claudio Manuel da Costa, J.W.Goethe i W.A.Mozart. Ubrzo nakon osnivanja, Weishaupt je shvatio kako je najbolji put za provođenje svojih planova infiltracija članova Iluminata u masonske lože. Masoni su u to vrijeme bili utjecajno polutajno društvo koje je u svojim redovima okupljalo elitne ljude. Infiltracija u masonske lože imala je dvije prednosti: pošto su za društvo masona svi znali ali su njihovi obredi bili tajni, Weishaupt je računao na to da će njegovi planovi biti obavijeni velom tajnosti, ali javnost na njih neće obraćati pozornost jer je navikla na masone. Drugo, pošto su mnogi masoni bili utjecajni ljudi, oni bi se lako unovačili za iluminatske ciljeve.
Tihi « puč» je izvršen učinkovito. Weishaupt je, zajedno sa kolegom masonom Kniggeom (koji je već odavno namjeravao centralizirati slobodno zidarstvo) unovačio brojne iluminate iz najviših redova masona. Prema hijerarhiji masona Weishaupt je organizirao i svoje tajno društvo. Postojale su tri klase: Nursery, koja se sastojala od Pripravnika, Početnika, Minervala i Iluminatusa minora. Druga, Masonska klasa, je sadržavala stupnjeve Iluminatus major i Iluminatus dirigens. Treća klasa zvana Misteriji je bila podjeljena u Niže (Prezbiter i Regent) i više misterije (Magus i Rex). U najnižoj klasi napredovanje se postizalo pisanjem znanstvene disertacije, napredovanje u srednjoj klasi je bilo slično masonskim ritualima inicijacije, dok za najviše klase nema pisanih dokumenata.  Kao što je već napomenuto, glavni cilj iluminata je bio uništiti vlast, a posebno religiju. Weishaupt je vidio ljudski razum kao jedini autoritet, a religiju kao zapreku razuma. Povlačeći analogiju s dijelovima Biblije, usvrdio je kako je njegova organizacija poput ploda drveta spoznaje dobra i zla. Ono što je biblijski Bog uskratio čovjeku, to Weishauptova « religija» nudi svojim sljedbenicima, zajedno sa svjetskom moći. Dok tradicionalna religija tvrdi da je čovjek a priori grešnik, Weishauptova teza je da čovjek u osnovi nije loš – religija i država su ti koji ga čine lošim. Da bi se izišlo iz takvog stanja, valja koristit razum. Zbog takvih učenja Crkva je osudila iluminate štovateljima Sotone i oštro reagirala protiv njih.

Iluminati su imali svoje kritičare (George Washington, opat Barruel, profesor Robinson), ali i ljude koji su smatrali udruženje masona i iluminata pozitivnim (Thomas Jefferson, Walter M. Fleming, Albert Mackey). (Manifold, 1998.)Iluminati su ubrzo infiltrirali svjetske vlade, a došli su i do Amerike. Međutim, iako je Weishaupt bio briljantan intelektualac, nije imao sposobnosti velikog vođe. Morao se suočiti sa mnogo skandala i problema na mjestu Iluminatusa Rexa. Prvi je prouzročila njegova ljubavnica koja je dobila njegovo dijete i prijetila da će ga prokazati javnosti. Zatim je barun von Knigge, koji je odigrao veliku ulogu u stvaranju masonsko-iluminatskog saveza, tražio mjesto Weishauptovog suvladara, s čime se ovaj nije slagao pa je von Knigge napustio Red.
Neki pisci poput Herdera i Fichtea (članovi iluminata) su se zalagali za ujedinjenu Njemačku, što je bilo u suprotnosti sa Weishauptovim planom ukidanja nacionalizma. Weishauptova arogancija i odbijanje da sluša svoje podređene stvorili su mu mnoge neprijatelje u vlastitim redovima. No, 1784. bavarske vlasti su saznale za ovo društvo. Glasnik koji je nosio planove iluminata poginuo je od udarca groma u oluji. Dokumenti koje je imao uz sebe su pronađeni i proslijeđeni bavarskoj vlasti, koja je smjesta proglasila društvo ilegalnim. Weishaupt je morao bježati iz Bavarske na istok u Moskvu i naposljetku u gradić Gothu, gdje je i umro 18. studenog 1830. Čak i njegova smrt je ostala nerazjašnjena. Njegovi suradnici tvrde kako je iznenada umro dok je radio na hermetičnim magičnim spisima. Međutim, njegovom smrću Društvo nije prestalo postojati, već je, naprotiv, dokumentirano još nekoliko generacija iluminatusa koji su nastavili raditi u tajnosti.


Teorija novog svjetskog poretka označava vjerovanje da neka organizacija (u ovom slučaju iluminati) teži ostvarenju centralizaciji svjetske politike, tj. stvaranju sekularne svjetske vlade. Novi svjetski poredak ima totalitarno uređenje, a njegovi organizatori apsolutnu moć. Neki od konkretnih ciljeva su ukidanje privatnog vlasništva i prava na posjedovanje oružja, svi izbori su kontrolirani od strane Ujedinjenih naroda, Ustav SAD-a zamijenjen Poveljom UN-a, ukidanje kućnog školovanja i uvođenje svjetskog kurikuluma. luminati ovom cilju pristupaju tajno. Njihova metoda dolaska na svjetsku vlast nije vojnim putem ni javnom pobunom, već operiranjem iza kulisa. Iluminati nikad ne istupaju javno; oni rade tajno – infiltriraju svoje članove u visoke položaje vlada moćnih država, koriste se podmićivanjem i ucjenama visokih dužnosnika kako bi oni provodili njihovu volju. To je vladavina nevidljive ruke[2]. Članovima iluminata nije cilj ostvariti svjetsku vladu za vrijeme njihovog života, već postupno obavljati pripreme i voditi svjetsku politiku ka centralizaciji, sa Ujedinjenim narodima kao stožerom svih operacija.
Manipulacija medijima ovdje ima glavnu ulogu, kao i postavljanje ključnih ljudi na čelo važnih organizacija. Jedna metoda postizanja njihovih ciljeva je u teoriji zavjere poznata kao problem-reakcija-rješenje.Ilustrirajmo to na primjeru UN-a. Nakon 2.svjetskog rata osnovan je UN kao organizacija koja će osigurati mir u svijetu kroz internacionalnu politiku i « svjetsku policiju». Vjeruje se da su iluminati bili ti koji su potaknuli svjetske ratove (problem). Svjetska populacija je reagirala na te ratove (reakcija) težnjom da se osnuje institucija koja će regulirati ratove. Stoga su iluminati kreirali rješenje, tj. UN. Teoretičari zavjera smatraju Ujedinjene narode institucijom koja će ostvariti novi svjetski poredak. Već poznata činjenica da je David Rockefeller (multimilijarder i ime koje se često povezuje s iluminatima) donirao zemljište za Zgradu UN-a daje povoda raznim nagađanjima. Ujedinjeni narodi su organizacija sa svjetskim utjecajem. Europska unija ima istu svrhu kao i UN: ujediniti europske države pod zajednički Ustav i valutu. Time svaka država ima manje moći koja se sve više sakuplja u rukama elite.

Službeni simbol iluminata bila je danas vrlo poznata piramida, preuzeta od masona. Taj simbol predstavlja piramidu na čijem vrhu se nalazi oko okruženo svjetlosnim zrakama. Već je ranije napomenuto kako je Weishaupt bio fasciniran misterijem Velike Piramide u Gizi. Moderni simbolozi smatraju da je piramida staroegipatski okultni simbol koji predstavlja konvergenciju prema vrhuncu prosvjetljenja. U ovom slučaju taj vrhunac je « oko koje sve vidi», zvano još i « trinacria». Weishaupt je vjerovao da će najinteligentniji čovjek zauzeti mjesto oka i vladati pomoću apsolutne moći i razuma. To je poganski simbol koji je Weishaupt preuzeo je simbolički označava sposobnost njegovog Reda da sve nadzire. Može se zaključiti kako je cjelokupni simbol prosvjetljenja odabran zbog illuminatskih ciljeva da rasprše mit religije i dovedu svjetlo uma i znanosti. Natpis « Novus Ordo Seclorum» na latinskom znači « novi sekularni poredak», što se slaže s iluminatskom idejom sekularne države. Njihova izvorna vjerovanja su zapravo svojevrsna kompilacija učenja raznih mističnih grupa kroz povijest. Iluminati su prihvatili tantričke vježbe za meditaciju koje koriste umu i tijelu. Također su prakticirali metode i koncepte muslimanskog kulta Asasina, kao i one različitih gnostičkih kršćanskih skupina. Iako je prvi i najvažniji cilj iluminata bio svjetska dominacija, oni su imali i druge aspiracije. To su bile transcendentalna iluminacija (oslobađanje uma od svih ovozemaljskih okova), besmrtnost te apsolutno znanje i moć.  Da bi to postigli, intenzivno su proučavali stare magijske spise i bavili se metodama astralne projekcije.

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #7 poslato: Novembar 22, 2011, 15:23:01 »
Bilderberg grupa

                                     

Godine 1954. politički i financijski utjecajne osobe iz SAD-a i VB osnovali su "vrlo privatnu" Bildeberšku skupinu, kojoj je nominalno predsjedao nizozemski princ Bernhard, radi daljnjeg jačanja anglo-američkih interesa u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata. Prvi se sastanak te skupine održao u hotelu Bildeberg i Oosterbeeku u Nizozemskoj, po kojemu je skupina dobila ime.

Bilderberška je skupina, na sastanku održanom u Saltsjobadenu u Švedskoj 1973. godine dogovorila pojedinosti oko poskupljenja nafte zemalja OPEC-a u iznosu od 400% punih šest mjeseci prije negoli je Jom-kipurskim ratom iz 1973. izazvan embargo zemalja OPEC-a protiv Europe i Sjeverne Amerike. Za nekoliko mjeseci OPEC-ova je nafta poskupjela 400%.

Robert Murphy, bivši dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova koji je imao glavnu ulogu u organiziranju potpore njemačkoj Hitlerovoj stranci (NSDAP) dvadesetih godina, bio je s američke strane organizator sastanka Bilderberške skupine i Saltsjobadenu 1973. godine.


Najvažniji sudionici sastanka Bideberške skupine iz Saltsjobadena u Švedskoj, 11. svibnja 1973.:

Predsjedavajući: nizozemski princ Bernhard

Francuska:
Rene Granier de Lilliac iz Compagnie Francaise des Petrles; barun Edmond de Rotschild, bankar

Njemačka:
Egon Bahr (Socijal-demokratska stranka), ministar bez lisnice; Birgit Breuel (Kršćansko-demokratska stranka), iz skupštine grada Hamburga; Helmut Schmidt (Socijal-demokratska stranka), ministar financija; Theo Sommer, izdavač lista Die Zeit; Otto Wolff von Amerongen, iz Njemačke gospodarske komore

Italija:
Giovanni Agnelli, FIAT; Marchese Cittadini Cesi; Raffaele Girotti, predsjednik ENI-a; Arrigo Levi iz lista La Stampa

Nizozemska:
F. J. Philips, predsjednik kompanije Philips NV; Gerit A. Wagner, predsjednik Royal Duch Shella; Max Konhstamm

Švedska:
Olof Palme, premijer; Marcus Wallenberg, predsjednik SE-Banken

Velika Britanija:
sir Eric Drake, predsjednik British Petroleuma; sir Denis Greenhill, direktor British Petroleuma; Denis Healey, član Parlamenta; sir eric Roll, potpredsjednik S. G. Warburg&Co.; sir Reginald Maulding, član Parlamenta

SAD:
James Atkins iz Bijele kuće; Robert O. Anderson, predsjednik Atlantic Richfield Oil Co.; George Ball, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova, direktor trgovačke banke Lehman Bros.; Zbigniew Brzezinski, kasnije predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost; William P. Bundy iz Newyorškog vijeća za inozemne poslove (CFR); E. G. Collado, potpredsjednik Exxo Corp.; Arthur Dean, partner u odvjetničkoj tvrtki Sullivan & Cromwell; Henry J. Heinz II, predsjednik H. J. Heinz & Co.; Henry A.Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući; Walter J. Levy, savjetnik za naftu, autor izvješća Bilderberške skupine; Robert D. Murphy, predsjednik kompanije Corning Glass, ranije u američkom Ministarstvu vanjskih poslova; John G. Tower, član američkog Senata; Caroll Wilson, profesorica na MIT-u

Novinstvo:
Donald Cook, Osborne Elliott, Katerine Graham, Andrew Heiskell, Max Frankel, Flora Lewis, Tom Wicker


Toliko o iluzijama jednako "demokracije" kao i nekakvih "nezavisnih medija"...
Ovo je sve samo vrh sante leda, no koga zanima i malo se potrudi sve može naći.
Nije problem u dostupnosti informacija, nego o medijskom monopolizmu dominirajućih medija (prvenstveno TV!!!) gdje se svjetinom manipulira do razine masovne hipnotiziranosti (senzacije tipa Severina, njezine gaćice, Dikan, Vlatka i sl., kao i sportskim "spektalima" koji su neprestani - Olimpijada, Liga prvaka, Grand Slam, uvijek nešto ima...) i informacije se selektiraju prema definiranim ciljevima onih koji medijima upravljaju (bilo političkom, bilo gospodarskom moći)...


Bilderberg Grupa 2010: 03-06 Lipanj, Sitges - Španjolska

Bilderberg grupa se ponovo okuplja na godišnjem susretu od 03 do 06 Lipnja u Španjolskoj. Sitges je malo ekskluzivno mjesto udaljeno nekih 20-ak milja od Barcelone u kojem će se članovi grupe Bilderberg okupiti iza neprobojnog zida naoružanih čuvara koji će izolirati od javnosti mjesto sastanka u uzaludnom pokušaju ostvarenja namjere da susret ostane tajna.


Okupljanje članova grupe Bilderberg slijedi nedugo nakon sastanka članova bratske grupe poznate kao Trilateralna Komisija, u Four Seasons Resort u irskom Dublinu između 06 i 10 Svibnja. Čelnici Bilderberga će sudjelovati na okupljanju Trilateralista kako bi uskladili zajedničke ciljeve i planove. Njih 300 će prisustvovati sastanku Trilateralne komisije koji će se održati iza zatvorenih vrata hotela kojeg čuvaju zaštitari. Oko stotinjak globalnih elitista će nazočiti okupljanju Bilderberg grupe čiju će tajnovitost osigurati kordoni uniformirane policije i privatne sigurnosti.


Bilderbergovci se nadaju da će globalnu recesiju uspjeti produžiti još najmanje godinu dana, otkrio je međunarodni financijski konzultant koji osobno kontaktira s mnogima od njih. Između ostalog, za grupu Bilderberg je produžetak svjetske financijske krize od velike važnosti zbog toga što se još uvijek nadaju stvaranju globalnog "Treasury Department-a (Svjetske Državne Riznice)" pod krinkom Ujedinjenih Naroda. Ova ideja je kao namjera Bilderberg grupe predstavljena na okupljanju Bilderbergovaca prošlog proljeća u Grčkoj, ali su je uspjeli blokirati europski i "nacionalisti" iz Sjedinjenih Američkih Država. "Nacionalist" je prljava riječ koju Bilderberg grupa koristi za one koji se protive predaji nacionalnih suvereniteta Ujedinjenim Narodima, u čemu je najdalje otišao Talijanski Predsjednik Giorgio Napolitano proglašavajući sve one koji se protive ideji Europske Unije, ni manje ni više nego fašistima.

Izvor iz AFP-a je ukazao na govor Francuskog Predsjednika Nicolas Sarkozy-a 29 Ožujka na notorno lijevo orijentiranom Columbia sveučilištu: "Mi bi trebali izmisliti novi svjetski monetarni poredak". Sarkozy je očito mislio na nedavno predložen "Svjetski Treasury Department".

Mnogi koji prate zbivanja, sigurno ne zaboravljaju česte prilike u kojima je nedavno MMF - Međunarodni Monetarni Fond predlagan za novu "Svjetsku Banku", tijekom ove financijske krize je čak po prvi puta u povijesti ova institucija počela samostalno izdavati valutu u obliku duga SDR (special drawing right - specijalna prava vučenja).

"Jedna Svjetska Vlada" i jedan monetarni sustav s jednom svjetskom valutom u permanentnom vlasništvu neizabranih oligarha koji se samostalno biraju između sebe, što reći osim kopija feudalnog sustava iz srednjeg vijeka. Novoimenovani (neizabran) Predsjednik Europske Unije Herman Van Rompuy je na samitu lidera G-20 u Kopenhagenu o klimatskim promjenama za koje se nakon izbivanja skandala "Climate-Gate" otkrilo da su samo još jedan novi u nizu pokušaja krađe novca poreznih obveznika; sebe i ekipu predstavio kao "Globalnu Vladu" i time učinio još jedan korak više približivši se ostvarenju sna svih diktatora u povijesti - vladati cijelim svijetom. Herman Van Rompuy je protivno svim demokratskim načelima postavljen za Predsjednika Europske Unije 12 Studenog 2009 godine na večeri koju je organizirala Bilderberg grupa u zamku Hertoginnedal na periferiji Brisela.

Za one koji to još ne znaju, i Googlov CEO (Chief Executive Officer) Eric Schmidt je član Bilderberg grupe. Inače, Bilderberg grupu je osnovao Prince Bernhard of the Netherlands, čovjek kojeg krasi fašistička prošlost, a isti je osnovao i širom svijeta poznat i popularan WWF (World Wide Fund for Nature). Među članovima Bilderberg grupe su i aktualni Predsjednik Europske Komisije Jose Manuel Barroso i Predsjednik Europske Središnje Banke Jean Claude Trichet. Belgijski Lord i trenutni predsjednik Bilderberg-a Étienne Davignon, tajne organizacije čijem su nedavnom sastanku sudjelovali i Predsjednik Federalnih Rezervi Ben Shalom Bernanke i Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama; prije par mjeseci nas je  upoznao s činjenicom da je za stvaranje zajedničke valute euro najzaslužnije misteriozno udruženje Bilderberg.

Krajnji cilj grupe Bilderberg je od osnivanja te organizacije ostao isti: Pretvoriti Ujedinjene Narode u "Svjetsku Vladu", stvoriti novu stvarnost u kojoj bi nacionalne države postale samo nebitne zemljopisne reference. Europska unija je postala jedan politički entitet, nakon toga slijedi "Američka Unija" i na poslijetku "Azijsko - Pacifička Unija". U "Američka Unija" bi bila cijela zapadna hemisfera, uključujući Kubu i druge otoke.

Kao i EU, i "AU" će imati zakonodavnu, izvršnu komisiju i šefa države koji će moći nametati zakone državama članicama. Slično Europskoj Uniji, i u "Američkoj Uniji" će se pojaviti zajednička valuta izdavana kao dug svih onih koje je koriste prema privatnoj banci kao izdavatelju, čime će se izbrisati simboli suvereniteta pojedinačnih država članica. "Azijsko - Pacifička Unija" ili "APU" je samo sljedeća stepenica u tom pravcu.

No rastuća javna svjesnost o zlim namjerama Bilderberg grupe i Trilateralne Komisije je postala velika prepreka ostvarenju luđačkog sna o porobljavanju cijelog čovječanstva. Osim 1975 godine kad je izbila u središte pažnje, desetljećima je Bilderberg grupa skriveno djelovala u potpunoj tišini i sljepilu cijele planete. Osobe koje posjeduju globalni monetarni sustav što funkcionira na kriminalnim osnovama kontroliraju i svjetsku štampu čiji rukovodioci također prisustvuju sastancima Bilderberg grupe.

No kako se informacije o postojanju grupe Bilderberg šire među Ljudima Svijeta, tako raste i otpor prema globalnim elitistima. 1990-ih, Bilderbergovci su bili uvjereni u osnivanje "Američke Unije" do 2000 godine, desetljeće kasnije, još uvijek se bore za to, a bitku gube.

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #8 poslato: Novembar 23, 2011, 18:01:53 »
Rotary Club

                               

Rotary Klub osnovan je 1905. godine u Chicagu. Raširio se po čitavom svijetu (postoji u 172 države), a europsko mu je sjedište u Zurichu. Klubovi su javni i osnivaju se uz suglasnost lokalnih vlasti, ali i međunarodnog sjedišta organizacije.
U članstvo pojedinog kluba prima se uvijek po jedan predstavnik određenog strukovnog saveza i to onaj koji je prominentan u struci, ima uzoran privatni život, a u javnom i profesionalnom životu ima visoka etička načela. Pojedini klub može brojati najviše četrdesetak članova, ali postoje i rezervni članovi, koji čekaju da se uprazni njihov strukovni razred.
Klupska se članarina plaća po visokim međunarodnim kriterijima i članovi su uglavnom socijalno visoko situirani. Ekskluzivnost kluba je velika. Novi članovi se pozivaju odabiranjem, primaju tajnim glasanjem koje mora biti jednoglasno. Međusobno se članovi oslovljavaju s "prijatelju", a stručni i intelektualni kozmopolitizam se jako njeguje u odnosima.
Politika je tema o kojoj se raspravlja, ali se nikad ne artikuliraju o njoj stavovi. Političari mogu biti članovi, ali samo po kriteriju struke. Svi rotary su muškarci i to je tradicija koja se održava s rijetkim izuzetcima.
Rotary Klub je po teoretičarima zavjere regrutacijski centar masonskih loža, a nekada u prošlosti je to zaista i bio. Dakle, predsjednik Rotary Kluba se brine o svojim članovima i prati ih tijekom svakog okupljanja i gleda da li je netko od članova potencijalni kandidat spreman za neke više sfere društvenog života. Upravo je ulazak u masonske lože put ka ezoterijskim planovima koje član najnižih stupnjeva masonerije najčešće nije niti svjestan.
Uređenje samog Rotary Kluba je jako sličan masonskim ložama, a zajedničko im je da se kandidat dobrovoljno prijavi, a prima se isključivo uz preporuku postojećeg člana i to uz suglasnost ostalih članova.

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #9 poslato: Novembar 24, 2011, 18:05:13 »
Skull & Bones

                                 
                                 

Kako su mnogi skloni vjerovati, a nisu daleko od istine, Sveučilište Yale bilo je pravi rasadnik ne samo utjecajnih pojedinaca, nego i samih tajnih društava. Svi su čuli za Red Lubanje i Kostiju kojem su pripadali i neki američki predsjednici, no u stvarnosti ovo je samo jedno od brojnih tajnih društava koji svoje članove novače na Sveučilištu Yale. Pored najintrigantnijih Lubanje i Kostiju spomenut ćemo još neka društva koja su se svojim djelovanjem posebno istaknula.

Red Lubanje I Kostiju  nekad poznat i kao Bratstvo Smrti je tajno društvo kojemu je centar djelovanja na sveučilištu Yale u New Heavenu u Conneticatu, i jedno je od najstarijih studentskih tajnih društava  u Sjedinjenim državama. Još od svog osnutka 1832, društvo je zadržalo tradiciju selektivnog biranja članova i masonski nadahnute obrede. Organizacija koja se bavi post-diplomcima, posjeduje nekretnine i brine o prekomorskim aktivnostima je Russelova zaklada, koja je ime dobila po jednom od osnivača Društva. U Društvo se pozivaju samo najistaknutiji studenti tijekom početnih godina njihova studija. «Lubanje» u članstvo jednako primaju kapetane nogometnih momčadi i veslačkih klubova, kao i istaknute pojedince tiskovine «Yale Daily News», debantnog kluba «Yale Political Union», i magazina «Yale Lit». Nakon brojnih rasprava,  društvo je odlučilo u svoje redove primati i žene, što je pomoglo povećanju raznolikosti raznih aktivnosti. Za razliku od ostalih tajnih društava, Društvo Lubanje i Kostiju se može pohvaliti s činjenicom da je za svoje članove imalo 27., 41, i 43., predsjednika Sjedinjenih država. Kroz povijest, mnoge su slavne osobe bili članovi Društva.
Član društva bio je i Benjamin Silman jr. Koji je prvi proizveo benzin i bio osnivač prve američke naftne kompanije Pennsylvania Rock Oil. Društvo Lubanja i Kosti imalo je ključnu ulogu u osnivanju institucije Carnegie, Peabody, zaklada Slater i Russel Sage, kao i Američke ekonomske udruge, Američke povijesne udruge i Američke psihološke udruge. Prvi predsjednici kalifornijskog Sveučilišta, Sveučilišta Johns Hopkins i Sveučilišta Cornell, također su bili «Lubanje». 22. listopada 1945. Sekretar za Rat; Robert Patterson osnovao je Lovett-ovu komisiju kojom je predsjedavao «Lubanja» Robert A. Lovett. Cilj ove komisije bilo je uspostavljanje novog američkog obavještajnog aparata, odnosno službi.  To je rezultiralo nastankom CIA-e, u čijim redovima su bili mnogi članovi Društva Lubanje i Kostiju. Članovi ovog društva sastaju je u «grobnici» četvrtkom i nedjeljom navečer tijekom završne godine studija i pričaju o vlastitoj povijesti što je ključno kako bi se stvorile čvrste  veze unutar društva. Članovima se dodjeljuje nadimak koji proistječe iz Rimske mitologije, dok se u jednom drugom tajnom društvu također s Yalea, «Svitak i Kluč», članovima dodjeljuju imena iz Grčke mitologije. Na Yaleu postoji i treće tajno društvo pod nazivom «Vučja glava» i ono svojim članovima dodjeljuje imena Egipatske mitologije.

Možda najpoznatiji «Lubanja» kako se vidi i na priloženoj slici bio je George H.W. Bush (lijevo od sata). Judy Schiff  arhivist u knjižnici Sveučilišta Yale je napisala: «Imena članova Lubanje i kostiju nisu bila tajna od 1970, no njihovi sastanci i rad –jesu. Tajnost je od početka izazivala fascinaciju i znatiželju. Prvo javno razotkrivanje Lubanja i kostiju  dogodilo se 1871. u knjizi «Četiri godine na Yale-u» autora Lymana Bagga gdje navodi: «misterija koja je bila jedna od najvećih enigmi i predmet tračeva na školskim hodnicima sada dokazuje svoje postojanje» Tijekom nekih razdoblja članstvo u «Lubanjama» nije bilo tajna i imena članova objavljivalo je samo Društvo.1985. anonimni unutarnji izvor dojavio je pojedinosti o društvu privatnom istraživaču Antonyu C. Suttonu koji je na temelju toga napisao knjigu «Američki tajni establišment: Uvod u Red Ljubanje i Kostiju» Dojavljene podatke Sutton je čuvao 15 godina u tajnosti bojeći se da fotokopirane stranice ne bi otkrile njegov izvor. Konačno su 2003. ovi podaci, kao dodatak, objavljeni u knjizi «Razotkrivajući Lubanje i kosti» Krisa Millegana. Mnogi utjecajni pojedinci bili su članovi društva, a mnoge utjecajne obitelji imale su u redovima Društva i po više članova. Najbolji primjer za to su George W. Bush, George H.W. Bush i  William Howard Taft, te mnogi poslovni ljudi i ljudi iz pravosuđa. John Kerry i George W.Bush oboje kandidati predsjedničkih izbora 2004. na pitanja o svom članstvu u «Lubanjama»  odbili su dati odgovore.

Možda najpoznatiji «Lubanja» kako se vidi i na priloženoj slici bio je George H.W. Bush (lijevo od sata). Judy Schiff  arhivist u knjižnici Sveučilišta Yale je napisala: «Imena članova Lubanje i kostiju nisu bila tajna od 1970, no njihovi sastanci i rad –jesu. Tajnost je od početka izazivala fascinaciju i znatiželju. Prvo javno razotkrivanje Lubanja i kostiju  dogodilo se 1871. u knjizi «Četiri godine na Yale-u» autora Lymana Bagga gdje navodi: «misterija koja je bila jedna od najvećih enigmi i predmet tračeva na školskim hodnicima sada dokazuje svoje postojanje» Tijekom nekih razdoblja članstvo u «Lubanjama» nije bilo tajna i imena članova objavljivalo je samo Društvo.1985. anonimni unutarnji izvor dojavio je pojedinosti o društvu privatnom istraživaču Antonyu C. Suttonu koji je na temelju toga napisao knjigu «Američki tajni establišment: Uvod u Red Ljubanje i Kostiju» Dojavljene podatke Sutton je čuvao 15 godina u tajnosti bojeći se da fotokopirane stranice ne bi otkrile njegov izvor. Konačno su 2003. ovi podaci, kao dodatak, objavljeni u knjizi «Razotkrivajući Lubanje i kosti» Krisa Millegana. Mnogi utjecajni pojedinci bili su članovi društva, a mnoge utjecajne obitelji imale su u redovima Društva i po više članova. Najbolji primjer za to su George W. Bush, George H.W. Bush i  William Howard Taft, te mnogi poslovni ljudi i ljudi iz pravosuđa. John Kerry i George W.Bush oboje kandidati predsjedničkih izbora 2004. na pitanja o svom članstvu u «Lubanjama»  odbili su dati odgovore.
U svibnju 2007.  povjesničar CIA-e, objavio je članak koji se poslije osporavao, ali je i dalje na životu održao vjerovanje  da su Lubanja i Kosti bile rasadnik američke obavještajne zajednice. CIA-in članak ukazivao je na činjenicu da filmovi poput «Dobrog pastira» u javnosti stvaraju mišljenje da visoko pozicionirana mjesta u CIA-i ovise o članstvu u «Lubanjama».  Pozivajući se na likove iz filma povjesničari  CIA-e su isticali kako je James Jesus Angelton,  šef kontraobavještajnog dijela CIA-e pohađao Yale, ali nikad nije bio «Lubanja». Richard Bissel (Zaljev Svinja)odbio je ponudu članstva jer je u to vrijeme bio član društvenog Elizabetanskog kluba, iako je njegov brat bio «Lubanja» . Prijašnji direktor CIA-e Porter Goss  nije bio član «lubanja» ali je zato bio član jednog drugog tajnog društva na Yale-u pod nazivom «Knjiga i zmija». O kojemu će biti riječi poslije. Iako «lubanje» nisu bile kolijevka  budućih operativaca CIA-e ili OSS-a (CIA-in prethodnik) zanimljivo je istaknuti da je deklarirani pripadnik Društva George H. W. Bush bio na njezinom čelu od 1976-1977. Isto se može reći i za Nathana HAlea patriota i špijuna iznimne karijere. Također, špekulira se da je upravo na Yaleu skovan naziv «spook» što je označavalo sve pripadnike špijunske zajednice, a prije je označavao sve pripadnike nekog tajnog društva.

Svitak i Ključ je još jedno tajno društvo s Yalea koje je utemeljio John Addison Porter sa još par istomišljenika s Yalea 1841. Neformalno, društvo je još poznato i pod nazivom «Klhučevi» i inkorporirano je u sastav Zaklade Kingsley. Članovi ovog društva sastaju se također četvrtkom i nedjeljom u prostorijama Društva, tzv «grobnici» bez prozora, koja se ističe po paternama svijetlog itamnog kamenja, i ukrašenim stupovima na ulazu. Kasno noću nakon njihovih tjednih sastanaka , članovi društva na stepenicama pjevaju njihovu tradicionalnu «Trubadursku» pjesmu.

Osnivači ovog društva bili su brigadni general Theodore Runyon (1842), koji je sudjelovao u bitci kod Bull Runa, a poslije bio gradonačelnik Newarka I poslanik u Njemačkoj., te Issac Hiester (1842) američki  kongresmen, te još mnogi drugi. Porezne prijave pokazuju da je ovo društvo imalo zakladu sa nekoliko miliona dolara više nego “Lubanje I Kosti”. Uz financiranje vlastitih aktivnosti, “Svitak I Ključ” donirao je brojne donacije. samom sveučilištu Yale. Utemeljili su godišnju nagradu John Addison Porter, a 1917 otvorili zakladu za pokretanje tiskovine “Yale University Press”.

Vučja glava (W.H.S.), društvo osnovano 1883. je treće po starosti tajno društvo na Yale-u.  Osnovali su ga studenti iz klase 1884. s ciljem da reformiraju društveni ustroj na Yale-u kojem su do tada dominirali “Lubanja I Kosti” I “Svitak i ključ”. Reformom se željela promijeniti administracija u kojoj su do tada dominirali “Lubanje” I “Ključevi”.  Studentsko tijelo povećalo je svoj broj  i proširilo svoje zemljopisni doseg. 1873. tjednik «Ikonoklast»  koji se pojavio u New Heavenu pozivao je na prestanak rada društva Lubanja i kosti. «Lubanje u svim klasama novače svoje članove, proširili su svoje djelovanje širom svijeta i u velikoj mjeri postali vođe društva. Kontroliraju Yale…sav posao se obavlja preko njih. Novac namijenjen fakultetu ide kroz njihove ruke i oni s njime raspolažu kako im je volja. Društvo nikada nije bilo toliko odvratno kao danas.» U početku još zvano i «Treće Društvo» ili «Sivi fratri», društvo je stišavalo sve one koji su željeli dokinuti sustav tajnih društava . Društvo je odmah prihvaćeno i uskoro je došlo u poziciju da svojim poslovima upravlja na isti način kao i druga postojeća društva. 1888. Društvo mijenja naziv u «vučja glava» i za znak odabire značku s vučjom glavom koja se nalazi na naopačke okrenutom ankhu. Značku su za razliku od «lubanja» nosili okrenutu licem prema dolje, na zapučku ili kravati. Također usvajaju masonski inspirirane rituale kao «Lubanje» i «Ključevi», te se također sastaju četvrtkom i nedjeljom i razmjenjuju osobne podatke i prošlost.

Ovo drušvo je jedno od najstarijih tajnih društava na Sveučilištu Yale. Knjiga I Zmija utemeljeno je na šefildskoj znanstvenoj školi 1863. kao trogodišnje društvo čiji znak su bila grčka slova sigma delta chi. Kao i ostala društva  imala je zasebnu zgradu odnosno dvoranu izgrađenu 1888. (iako danas više ne postoji). Svake godine Društvo Knjige i Zmije u svoje redove primalo je 16 novih članova, za razliku od drugih tajnih društava koja su uglavnom primala 15 novih članova godišnje. Članovi su bili vođe raznih aktivnosti i istaknuti pojedinci akademskog, atletskog, umjetničkog i društvenog života. Izbor članova bio je progresivan za razliku od konzervativnih stajališta pri izboru članova koja su gajila druga društva. 1933. Društvo Knjige i Zmije postalo je društvo koje je primalo starije članove i prvo tajno društvo koje je za članove primalo manjine i žene.No, postoje pisani zapisi da  je još jedno društvo St, Anthony Hall za člana primilo ženu,  dok je društvo Elihu 1909  u članstvo primilo priipadnika indijanske manjine. Kao i druga društva, Knjiga i Zmija ima svoju vlastitu «grobnicu» za sastanke. Tradicionalno, prostori su namijenjeni samo za članove i ponekad, njihove prijatelje. Svi su imali svoju čašu ili šalicu sa utisnutim imenom, koja je stajala tamo obješena bez obzira kada će se ili da li će se više vratiti, kako bi se prikazala svojevrsna povijesna slika bivših članova. Govori se, da ukoliko bi član preminuo njegova šalica bi se uništavala, ili bi se probilo njezino dno kako je više nitko ne bi mogao koristiti.

Društvo Elihu osnovano je 1903. kao sedmo po starosti tajno društvo Sveučilišta Yale. Iako je po strukturi i načinu djelovanja slično prije spomenutim društvima, Elihu daje prednost privatnosti nasuprot tajnosti. Do današnjeg dana prostorije ovog društva koje se nalaze na 175 Elm Street, su jedine koje imaju prozore iako su zatamnjeni. Kao što sam već spomenuo, ovo društvo prvo je u svoje redove primilo člana etničke manjine-Henrya Roe Clouda, koji je diplomirao 1910. Prema onome što piše na web stranici ovog reda «Klub Elihu nije tajno društvo Sveučilišta Yale». Osim što potiče povezivanje svojih članova, ovo društvo također potiče i odanost Sveučilištu, i svojim članovima nastoji usaditi ideju povezanosti utemeljenu na pohađanju Yale-a i nakon završetka studije. Ciljevi društva usmjereni su na edukacijske i društvene programe koji poboljšavaju doživljaj Yale-a  ostvarujući čvrstu vezu između članova, bez obzira da li se radi o dodiplomcima ili studentima koji su već diplomirali. I ovo društvo u svoje redove prima 16 članovakoje su odabrali već postojeći članovi. Pri izboru vodi se računa o ti vrline: izvrsnost, svestranost i umijeće vođenja. Kao i druga društva dijele slične ciljeve i sastaju se četvrtkom i nedjeljom.

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #10 poslato: Novembar 25, 2011, 15:49:17 »
de Molay International

                                       

Otkada postoje tajna društva postojala je i opozicija koja je na ovaj ili onaj način nastojala diskreditirati njihov rad. Kako bi u tome bili što uspješniji, svakom društvu se nastojalo pripisati neko mistično podrijetlo zasnovano na zasadama raznih dokazanih tajnih društava, asocijacija, bratovština, pseudo- religijskih sekti i inih organizacija. Povijesne činjenice govore da su to činila i sama tajna društva, jer su se s prvim danom svoga obznanjivanja počela pozivati na neke drevne manifeste, dokumente i zapise. Bez obzira da li su pojedina društva doista imala podrijetlo u prošlosti ne možemo olako ignorirati ideologiju s kojom su se uporno povezivali. Ako u obzir uzmemo dokazane povjesne činjenice, a isključimo navodne tvrdnje o postojanjima pojedinih tajnih društava, ponovno dolazimo do Templara kao najstarijeg tajnog društva ili bar društva s tajnama. Kako sam već nebrojno puta istaknuo, fascinacija Templarima proizilazi iz činjenice da je ovaj Red od ubogih Kristovih vitezova postao najmoćnija organizacija u sjeni tadašnjeg poznatog svijeta, koja je funkcionirala po vojno-duhovnom principu i na strogoj hijarajrhiji. Drugim riječima, pošto su bili vitezovi-redovnici nije čudno što su bili organizirani kao bratovština, kao uostalom i brojni crkveni redovi danas. Templarima vjerojatno nije bilo u interesu pozirati takvim ustrojem, no činjenica ipak stoji da su njihovi zasadi bili pravi rasadnik tajnih društava u budućnosti.

Ne možemo znati da li slobodni zidari izviru iz Templara, no zato znamo da se jedna međunarodna bratovština za mladiće zove upravo DeMolay International (bivši Red DeMolaya) po zadnjem Velikom meštru Reda Vitezova Templara spaljenom na lomači. Ovu masonsku organizaciju za mladiće od 12-21 godine osnovao je  1919, u Kansas Cityu u državi Missouri uspješni poslovni čovjek  Frank S. Land. Ime 23 i ujedno posljednjeg Velikog meštra Templara uzeo je s ciljem promicanja vrijednosti lojalnosti i odanosti. Izvorna ideja ove organizacije bila je postati utočište i savjetovalište za mladiće koji su očeve izgubili u ratu. Land je otkrio potrebu stvaranja mjesta gdje bi se mladići s istim probleima mogli povezati i naučiti odgovornosti. Prvi članovi ovog društva postali su Louis Lower i još osam njegovih prijatelja bez očeva. Organizacija je rapidno rasla tako da je do kraja 1921 Land shvatio da će ovoj organizaciji morati posvetiti svoje puno vrijeme. Kako je organizacija nastavila rasti, ubrzo je privukla pažnju Masonskih loža koji su je formalno priznali u mnogim državama. I danas, mnogi članovi po izlasku iz ovog društva, svoju karijeru nastavljaju kao Slobodni zidari. Kada su svoje podružnice uspostavili u gotovo svakoj državi SAD-a, Red DeMaolaya postaje međunarodan i osniva svoje podružnice i u inozemstvu, tako da svoje podružnice danas imaju u Kanadi, Filipinima, Arubi, Australiji, Brzilu, Boliviji, Njemačkoj, Italiji, Japanu, Portugalu, Panami,  Kolumbiji, Meksiku i u još nekim dijelovima Južne Amerike.
 
Članovima organizacije mogu postati svi mladići u dobi od 12 do 21 godine starosti i ne moraju imati nekog rođaka koji je već član neke masonske Lože. Trenutno ova organizacija broji 18 000 članova samo u Sjevernoj Americi. U svome radu koriste model mentoringa, a mentori novopridošlicama su odrasli muškarci i žene, najčešće očevi i majke ili bivši članovi organizacije koji se zovu Seniori. Mentori se fokusiraju na razvoj društvene svijesti, razvoj vještine vođenja i osobne odgovornosti. Kako je ova organizacija član masonske obitelji, brižno je koncipirana po modelu slobodnog zidarstva, tako da su članovi u red inicirani kroz cijeli niz alegorijskih obreda.  Iako „nisu“ direktno povezani sa slobodnim zidarima Red De Molaya smatra se pridruženim tijelom. Svaku podružnicu ovog društva sponzorira neka masonska loža ili drugo masonsko tijelo. Drugim riječima, ova organizacija vrlo je slična Jobovim Kćerima i Duginim Djevojkama o kojima sam već ranije pisao. Društvo se zasniva na sedam osnovnih vrlina: bratskoj ljubavi, poštovanju prema Svetim Stvarima, skromnosti, kolegijalnosti, pouzdanosti, čistoći i patriotizmu. Za njegovanje ovih vrlina dobijaju se i posebna odlikovanja, a počasne titule i odlikovanja dobivaju i ne-članovi koji su svojim radom i zalaganjem na ovaj ili onaj nači pomagali u radu ovog društva.
 
Regionalna podružnica Demolayeva Reda naziva se kaptol, a vodi ju Glavni Savjetnik. On je uvijek iz redova starijih članova, a biraju ga sami članovi. U radu Glavnom Savjetniku pomaže Savjetnik Senior i Savjetnik Junior. Savjetnik Senior najčešće je taj koji Glavnog Savjetnika nasljedi na njegovoj funkciji. Sve dužnosnike organizacije imenuje Glavni Savjetnik osim ostalih savjetnika i blagajnika, te zapisničara kojeg imenuje nadzorno vijeće. Seniore te ostale starije suradnike iz masonskih redova u prenesenom značenju zovu još i „otac“ pozivajući se na izvornu ideju društva da postane zamjena za izgubljenog oca. U kasnijim godinama Seniorima su postale i žene koje često zovu „majkom“. No osim na lokalnoj razini DeMolay international ima i upravljačka tijela na državnim razinama. Glavni Državni Svjetnik  ili Glavni Savjetnik Jurisdikcije zaduženi su za organizaciju na državnj razini. Također, imena i pozicije dužnosnika variraju u svakoj pojedinoj jurisdikciji. Evo kako izgleda struktura ove organizacije:
Izabrani:
Glavni savjetnik
Savjetnik senior
Savjetnik junior
blagajnik
Imenovani:
Zapisničar
Đakon senior
Đakon junior
Stjuart senior
Stjuart junior
Orator
Sentinel
Kapelan
Maršal
Standard Bearer (?)
Almoner
Sedam perceptora
Organist
Cijela je ekipa poznatih i manje poznatih prodefilirala kroz ovaj Red, a neki su ušli i u „Hall of fame“. Za naša pojimanja najpoznatiji „DeMolayevci“ bili su Walt Disney, John Wayne I Bill Clinton!

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #11 poslato: Novembar 29, 2011, 12:49:40 »
Red Istočne zvijezde
                                     
Red Istočne Zvijezde, prema njihovoj vlastitoj literaturi, je «…najveća bratska organizacija na svijetu kojoj pripadaju i muškarci i žene.» Ovaj red svoje podružnice ima većinom u Americi, ali i u Italiji, Saudijskoj Arabiji, Rumunjskoj, Njemačkoj, Australiji, Kini i Filipinima. Kako ćemo u daljnjem tekstu vidjeti, a što se može primjeniti na neka  tajna društva koja izviru iz Slobodnog zidarstva, masonstvo je u nekim segmentima, uz negativnu reputaciju imalo i reputaciju promicatelja rasne, vjerske, spolne, nacionalne i političke  jednakosti. Tim više iznenađuje činjenica što su to činila u vrijeme davno prije i prvih naznaka ideja o navedenim pravima i slobodama. Uz iznimku da je (gotovo) u potpunosti bio rezerviran za žene, ali ne u smislu diskriminacije, već upravo suprotno-da postane ravnopravan ogranak Slobodnog zidarstva, Red Istočne Zvijezde dobar je primjer prakticiranja nekih od gore spomenutih značajki. Ovaj Red je oblik prihvaćenog slobodnog zidarstva čija učenja počivaju na Bibliji i čiji su ciljevi benevolentnog i humanitarnog karaktera, no u stvarnosti navodno služi zlim ciljevima Iluminata. A sad mali prilog teoretičarima zavjera; kako se vidi na slici ispod korištenjem broja Pi 1.618 mogu se kreirati mandale u obliku savršenog pentagrama, koji je, okrenut naopačke, simbol Reda Istočne Zvijezde.  A sad ono čudno sjedišta Redova Istočne Zvijezde i njihovih najbližih saveznika Duginih Djevojaka  i Jobovih Kćeri (o kojima će biti riječi nešto kasnije u tekstu), na adresama s brojem 1.618! Slučajnost ili neka simbolika?
 
Osnivač Reda Istočne Zvijezde bio je dr. Robert Morris, visoko pozicionirani mason, pravnik i učitelj iz Bostona u Massachusettsu. On je također  bio i Majstor Mason, i Veliki Meštar Kentuckya (u mirovanju). Izvorna zamisao dr. Morrisa bila je osnovati ženski ogranak Slobodnog zidarstva, ali se nije uspio suprotstaviti brojnim protivnicima takve ideje. Nakon objave svojih rituala 1849. – 1850, povezao se sa Roberom Macoyem koji je rituale bazirane na Morrisovim idejama objavio 1867.  Prvi Veliki Kaptol (podružnica)  utemeljen je iste godine  u Michigenu.  Doduše, postojala je istoimena organizacija osnovana negdje između 1788. i 1793. godine, ali 1867. godine nisu postojali nikakvi znakovi njezinog rada i djelovanja. Podređenim (lokalnim) podružnicama upravljali su kaptoli  na državnoj razini, koji su, pak, bili podređeni Generalnom Velikom Kaptolu u Međunarodnom Hramu Reda Istočne Zvijezde koji je sjedište imao u Washingtonu. Članovi ovog reda moraju biti punoljetni i moraju biti Majstori Masoni s dobrom reputacijom, ili barem povezani s nekim takvog profila. Drugim riječima, članovi su osim Majstora masona mogle biti njihove supruge, udovice, kćeri, majke, unuke, pomajke, polukćerke, polusestre. 1994. statut Reda dopunjen je na način da su članicama reda mogle postati i nećakinje, šogorice i bake. Iz  sastava članova da se  primjetiti da su članice morale biti rodbinski povezane s Masonima , ili iz redova Duginih Djevojaka  ili Jobovih Kćeri koje su napunile dovoljno godina.
 
Međunarodni Red Duginih Djevojaka, je masonska organizacija za mlade, koja uči vještinama vođenja i upravljanja kroz društveno koristan rad. Djevojke u dobi od 11 do 21 godine uče vrijednost dobrotvornog  rada kroz razne projekte koje organiziraju lokalne i državne podružnice. Jobove Kćeri su još jedna masonska organizacija rezervirana za mlade djevojke u dobi od 10 – 21 godine. Ova organizacija osnovana je 1920. godine u Nebraski i Omahi od strane  Ethel T. Wead Mick, s izvornom svrhom edukacije i prakticiranja učenja Biblije kroz toleranciju prema svim ostalim religijama. Sastaju se u masonskim ložama, a kada to nalaže potreba, u posebnom kaptolu nazvanom Bethel. No, da se vratimo izvornoj temi…
 
Svaki Kaptol Reda Istočne Zvijezde ima 18 časnika  od koji su neki bili izabrani, a nekima je ta titula dodijeljena. Dva časnika obvezno su morali biti muškarci (Patron i Patron Suradnik), dok su ostalih 9 morale biti žene (Matron i Matrona Suradnica). Dok  se Dostojna Matrona smatrala predsjedavajućom Reda,  stupnjevi nisu mogli biti potvrđeni bez  predsjedavajućeg «brata» s dobrom reputacijom – Patrona ili Patrona Suradnika. Svaki kaptol imao je pravo odlučiti tko će postati članom organizacije. Inicijacija u različite stupnjeve morala je  biti anonimna, jednoglasna i prije svega – tajna.  Pogodan kandidat morao je dokazati  svoje vjerovanje u Vrhovno Biće, i tada bi bio iniciran u pet stupnjeva, koji bi se potom potvrdili na zajedničkoj ceremoniji. Izvorna ideja nastanka Reda istočne Zvijezde i bila je da to bude samo jedan od planirana tri stupnja. Ostala dva stupnja trebala su se zvati Kraljica Juga i Red Amarantha. Zanimljivo je da je Red Istočne Zvijezde zahtijevao  vjerovanje samo u Vrhovno Biće, iako se zasnivao i na Starom i na Novom Zavjetu. Kršćanima se nije izričito zabranjivalo članstvo u Redu, ali bilo je teško balanstirati između prakticiranja kršćanske vjere i pripadnosti Redu.
Postoji 18 osnovnih činova svakog Kaptola:
Dostojna Matrona – predsjedavajuće tijelo
Dostojni  Patron – Majstor Mason kao nadzorno tijelo
Matrona Suradnica – preuzima dužnosti Dostojne Matrone u slučaju spriječenosti
Patron Suradnik – preuzima dužnosti Dostojnog Patrona u slučaju spriječenost
Tajnik
Blagajnik
Kondukter – razvodi posjetitelje i inicijate
Kondukter Suradnik – pomaže pri najavljivanju i skrbi o glasačkoj kutiji
Kapelan – vodi Kaptol u molitvi
Maršal
Organist
Adah
Ruth
Esther
Martha
Electa
Čuvar – sjedi pored vrata u sobi za sastanke vodeći brigu da su svi na broju i da su članovi Reda
Stražar –sjedi pored vrata izvan sobe za sastanke vodeći brigu da su svi koji žele ući članovi Reda
 
Visoka Dostojna Matrona (u mirovanju) Jessie M. Ayers bila je članicom Kaptola Miriam br.4, Reda Istočne Zvijezde pod jurisdikcijom Velikog Kaptola Georgiana Thomas distrikta Columbia. Svoju službu provela je kao Visoka Dostojna Matrona 1989. ali i kao Visoka Povjesničarka Velikog Kaptola Georgiana Thomas u razdoblju od 1971. -1991. Izvjesni Thornton Andrew Jackson došao je 10. kolovoza 1874. godine u posjed tekstova Ceremonije Usvajanja Reda Istočne Zvijezde. Ove tekstove dobio je od Brata C.B. Casea, zamjenika i zastupnika Preuzvišenog Roberta Macoya, 33. Vrhovnog Svjetskog Patrona Ceremonije Usvajanja. Kao dodatak, od Casea je dobio dozvolu za uspostavljanja kaptola Istočne Zvijezde i među provjerenom afroameričkom populacijom. Tako je 1. Prosinca 1874. godine  uspostavljen prvi kaptol Reda Istočne Zvijezde sa afroameričkim članovima u SAD-u, pod nazivom Kaptol Kraljice Esther Br.1 . Sjedište mu je bilo u O Street,  na broju 708 u Washingtonu u kući gospođe Georgiane Thomas. Prva Dostojna Matrona bila je sestra Marta Welch a prvi Dostojni Patron brat Thornton A.Jackson. Jedanaest mjeseci kasnije, Veliki Meštar William H. Myers i njegov zamjenik William A. Tallaferro, Ujedinjene Velike Lože colubijskog Distrikta, pozvani su kako bi im bile dodijeljne počasne titule. Oni su to prihvatili, te su tako dodatno učvršćene veze koje povezuju masonske obitelji. Tom prigodom Veliki Meštar Mayers u svom govoru kovao je u nebesa Kaptol Kraljice Esther Br.1:
„Neka golubica mira lebdi nad vama. Neka Svevideće Oko, kome se klanjaju Sunce, Mjesec i Zvijezde uvijek nad vama bdije. Neka vas štiti i čuva u vašim svakodnevnim nastojanjima da promovirate sveopće dobro ovog kaptola.“
 
Ubrzo potom otvoreni su još neki kaptoli poput Kaptola Kraljice Shebe Br. 3,  Gethsemane Kaptola Br. 4. I brojnih drugih. Svaki puta kada bi se osnovala nova podružnica, nedugo zatim priznala bi ju regularna masonska Loža što je dodatno širilo i učvršćivalo masonske veze.  Časnici Pythagoras Lože Br. 9, dodijelili su časnicima Kaptola Kraljice Esther Br. 1, prva odlikovanja poznatija i kao rozete.  Ceremoniju dodjele upriličio je Dostojni Patron Thornton A. Jackson koji je želio da kaptoli uspiju u poslu koji je pred njima i ciljevima koje su si zadali. Tom prigodom Jackson je pdsjetio časnike da rozete nose s ponosom i u znak sjećanja na 5 Heroina: Adah, Ruth, Esther, Marthu i Electu. Na kraju svog izlaganja izjavio je slijedeće:
„Tebi, Kraljice Esther i Suradnicima, predstavnicima zraka Predivne Zvijezde iz koje izviru najdivnije, najproročanskije i najinstruktivnije lekcije Starog i Novog Zavjeta. Neka uvijek bacaš zrake ljepote i spokoja na sve na što privlačiš tisuće da Ga štuju.“
Ova izjava svojevrsna je ideja vodilja članovima Reda Istočne Zvijezde od 1875. pa sve do današnjih vremena.
Probajte malo „progooglati“ pojam Order of the Eastern Star i vidjet ćete koliko rezultata dobiti, i gotovo svaki link je različita podružnica.
« Poslednja izmena: Novembar 29, 2011, 12:54:18 daca75 »

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #12 poslato: Novembar 30, 2011, 18:54:20 »
Mau Mau



Mau-mau možda ne spada u istinske primjerke tajnih društava, zato jer je ovaj pokret , kao uostalom i svi pokreti otpora, bio prisiljen djelovati u tajnosti. No, ono po čemu će ovo društvo biti zapamćeno je nevjerovatna bestijalnost i ogromne žrtve koje su ostavili iza sebe. Do danas se još uvijek ne zna istinsko značenje izraza „mau-mau“ (osim možda nekih pripadnika plemena Kikuyu ili Gikuyu), a to je zato što  je njegovo podrijetlo zaogrnuto drevnim misterijama afričkih plemena, ali i krvlju. Neki pak nagađaju da su ime izmislili europski naseljenici nazivajući tako sve pobunjenike u Keniji. No, nedavno sam pronašao jedan tekst koji naslućuje da nam je pravo značenje ovog izraza možda cijelo vrijeme bila ispred nosa. Današnji stanovnici plemena Kikuyu uvjereni su da izraz mau-mau nije ništa drugo do obrnuto izgovoren izraz „uma-uma“ što znači „idite van“. Postoji još jedna teorija koja nam govori da je „mau-mau“ skraćenica od svahilijskog ‘Muzungu Aende Ulaya, Mwafrica Apate Uhuru’  što  u prijevodu znači  „neka stranci idu odakle su i došli da bi Afrikanci  mogli dobiti svoju neovisnost“. Bilo kako bilo, ime „Mau-mau“ prvi puta se spominje 1948. godine u Africi, kada su policijski dužnosnici tadašnje britanske kolonije Kenije počeli dobivati anonimne dojave o čudnim ceremonijama koje se kasno noću održavaju u džungli. Za ova se ponoćna okupljanja govorilo da se svojim bestijalnim ritualima koja su uključivala i jedenje ljudskog mesa i pijenje krvi, izruguje kršćanstvu. Nakon toga uslijedile su dojave o odvođenju domorodaca iz kuća u sred noći, koje se potom tuklo i prisiljavalo da izgovaraju riječi prisege nekom tajnom društvu.  Svi koji su bili odvedeni tvrdili su da je ime tog društva –  Mau-mau…
 
1952. godine kada su ponoćni rituali i premlaćivanja eskalirali i tako doveli do ubojstva jednog kenijskog policajca, u Keniji je uvedeno izvanredno stanje. Navedenog policajca pronašli su masakriranog i vezanog žicom kako pluta u rijeci. Bijeli farmeri često su pronalazili stoku kojoj je bila izvađena utroba ili prerezane tetive na nogama tako da ne bi mogle hodati. Tajno društvo koje je svoje početke označilo prakticiranjem crne magije i krvnih zakletvi preraslo je u najnasilniji oblik barbarstva. Omiljeno oružje članova društva Mau-mau bila je panga- mačeta sa širokom oštricom kojima se prokrčivao put kroz gustu vegetaciju džungle. Ovo društvo preferiralo je krvave i  brutalne napade kojima se utjerivao strah u srca i umove svih onih koji im se suprotstave. S druge strane, izbor žrtava teško se dao shvatiti. Prva osoba koja je skončala ka o žrtva Mau-mau-a bio je poglavica Kikuyu plemena koji je kritizirao Mau-mau i njihov način da se divljaštvom i barbarskim metodama služe za ostvarivanje političkih ciljeva. U listopadu 1952. Jedan usamljenji bijeli naseljenjik pronađen je ubijen i bez utrobe, a u studenom i jedan stariji farmer. Početkom slijedeće godine u siječnju mrtva su pronađen i dva farmera koja su zjedno skrbili o jednoj farmi. No,  javnost je najviše zgrozio masakr cijele obitelji Rucks koja je imala engleske korijene.  Tijela supružnika i njihovog šestogodišnjeg sina pronađena su raskomadana do neprepoznatljivosti. Šok je bio time veći što su Rucksovi slovili kao jedni od najpoštenijih ljudi koji su svojim crnim uposlenicim omogućavali zdravstvenu skrb  koju bi  Rucksovi plaćali iz vlastitog džepa. Ono što je pripadnike bijele populacije najviše čudilo bila je spoznaja da se protiv njih bune njihovi vlastiti zaposlenici koji su im godinama bili lojalni. Masakr Ruckoviks natjerao je bijele farmere da danonoćno nadziru svoje uposlenike i budu pripremni na mogući napad na svoje izolirane domove. Kada su svi mislili da je masakr Rucksovih nešto najgore što se može dogoditi, 26. ožujka 1953. godine dogodio se napad na policijsku stanicu u Naivashi. Branitelje stanice pregazili su pobunjenici, a sva municija i oružje odveženi su kamionima. Kasnije, te iste noći  pripadnici Mau-maua kablom su opasali kružno raspoređene kućice sela Lari tako da se vrata nisu mogla  otvoriti, polili ih benzinom i zapalili. Kako je većina muške populacije bila na straži ili u odredima koji su se borili protiv Mau-mauovaca,  na zgarištu sela pronađeni su pougljenjeni ostaci 90 žena i djece. Kao dodatak kazni što su im se suprotstavili , članovi Mau-maua osakatili su preko 1000 grla stoke.
 
Kako se da iščitati iz rijetkih povijesnih dokumenata, društvo Mau-mau bilo je slično drevnom tajnom društvu Kikuyu plemena. Pleme Kikuyu bili je najpopulrnije i najobrazovanije pleme u Keniji, no njihova kultura također je omogućila i procvat tajnih društava koja su u velikom broju postojala i prije dolaska bijelaca na „Crni kontinent“. Vođe društva Mau-mau pozivali su se na drevno tajno društvo kako bi od pripadnika Kikuyu plemena lakše pridobili podršku za ostvarivanje svojih ciljeva – neovisnost i povrat zemlje koju su im preoteli bijelci. Društvo je , navodno, zanemarivalo činjenicu da je zemlja koju su „okupirali“ europljani i tako bila neutralna zona, odnosno ničja zemlja između plemena Kikuyu i njihovih zakletih neprijatelja – plemena Mazai.  No, da nije sve bilo tako bajno govore neke duge činjenice: i prije erupcije sukoba , naseljavanje Europljana bilo je glavni uzrok nezadovoljstva. Središnje gorje Kenije imalo je hladniju klimu od ostatka zemlje i bilo naseljeno isključivo pripadnicima Kikuyu plemena. Do 1948. godine milijun i 250 000 pripadnika plemena Kikuyu bili su ograničeni na svega 5,200 km² dok  je 30 000 doseljenika okupiralo cijelih 31 000 km². Treba napomenuti da su bjelci  držali gotovo svu najpoželjniju zemlju za obrađivanje.Redovi mau-mau društva iz dana u dan su se proširivali kada su započeta prisilna odvođenja pojedinaca i iz drugih plemena koje se prisiljavalo na odanost društvu.  Ceremonija zakletve započinjala bi tako što bi svi novi članovi prisegnuli na odanost i vjernost starim religijama njihovih plemenskih predaka. Postojalo je barem sedam stupnjeva u davanju prisege koji bi trajali nekad danima i tjednima, a koji su uključivali ispijanje krvi, jedenje ljudskog mesa, općenje sa životinjama i konzumiranje komadića mozga mrtvaca iskopanih iz grobova. Nakon sedmog stupnja, kada je prisega bila gotova, novopečeni član morao je cijeli ciklus prisege ponoviti još jednom kako bi učvrstio svoje zavijete. Članovi ovog društva u svoje redove su primali i žene, ali nitko, pa čak ni vođe nisu bili pošteđeni davanja ovakve prisege.
 
Vladavini terora društva Mau-mau napokon je došao kraj kada je grupa bijelih doseljenika udružila policijske i vojne snage, te svoje redove  upotpunila bivšim pripadnicima društva. Bijelci su dojučerašnje teroriste opskrbili lakim naoružanjem i bombama, a ovi su njih naučili kako se tiho kretati kroz gusto šumsko raslinje. U svibnju 1956 godine policija plemena Kikuyu zarobila je Dedana Kimathia  – militantnog vođu Mau-maua. Nedugo nakon njegovog privođenja, društvo se samo počelo osipati; što zbog nedostatka streljiva i oružja, što zbog unutarnjih prepirki oko činova, ali najviše zbog raznih epidemija bolesti uzrokovanih skrivanjem u teškim uvjetima džungle. Do vremena kada je društvo raspušteno, njegovi pripadnici pobili su preko 2000 Afrikanaca, a osakatili preko nekoliko tisuća. Iako su ubojstva bijelaca bila brutalna i krvava, njihove stvarne brojke mediji su prenapuhali. Stvarne brojke govore da je broj bijelaca ubijenih od strane Mau-maua između 32 i maksimalno 100. Britanske vlasti su 1957. godine zbog davanja naredbi za ubojstva i ostale zločine, Dedana Kimathia osudile na smrt i pogubile. Da bijelci u svemu ovome nisu bili tolike „žrtve“, govori i podatak da su britanske snage počinile brojne slučajeve kršenja ljudskih prva nad domicilnim stanovništvom, poput silovanja, mučenja i kastracija. Broj Mau-mauovaca ubijenih od strane Britanaca iznosi 20 000,  dok su protjerani i brojni pripadnici  plemena Kikuyu koji nisu direktno povezani s pobunom. Neki preživjeli članovi društva Mau-mau čak su i tužili Britansku vladu po čak 6000 slučajeva kršenja ljudskih prava poput bičevanja do smrti, silovanja i osljepljivanja.
 
Čak su i mnogi civili organizirani u raznr paravojne odrede pomagali britanskim snagama u ispitivanjima zarobljenika. O brutalnosti svjedoči i izjava jednog britanskog doseljenika koji je pomagao specijalnoj jedinici kenijske policije: „Stvari su malo izmakle kontroli. Dok sam mu ja  odrezao testise, već nije imao uši, a jedna očna jabučica, desna, mislim, mu je visila iz očne duplje. Šteta, umro je prije no što smo iz njega mogli puno toga izvući.“ Jedan britanski časnik ovako je opisao svoje ispitivanje jednog člana Mau-maua: „Zabio sam mu revolver direktno u nasmješena usta, i rekao sam nešto,  ne znam što, i povukao okidač. Mozak mu se rasuo po cijeloj postaji“Centralna asocijacija Kikuyua, stranka koja se suprotstavila Mau-mauovcima, pod vodstvom Johnstona Kamaua pozantijeg i kao Jomo Kenyatta, 1963 godine izborila se za neovisnost Kenije. Zanimljiva je činjanica da je sve ustvari počelo s gorespomenutom strankom Kikuyu Central Association ili KCA. Negdje krajem 1940-tih Vrhovno vijeće  KCA počelo je pripreme za kapanju protesta i neposluha, a vezano uz prava na zemlju. Članovi ove „stranke“  dodatno su se povezivali kroz razne zakletve i rituale koji su bili dio tradicije Kikuyu plemena. Izvorna KCA ograničila se na miroljubiva sredstva za postizanje svojih ciljeva i nije poznato kako je ustvari došlo do ovako krvavog zaokreta.

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #13 poslato: Decembar 01, 2011, 15:16:48 »
Katari



Ako u domenu tajnih društava možemo svrstati templare, onda sigurno možemo i mitske katare. Crkva je morala stvoriti inkviziciju samo da bi ih pobijedila, no stoljeća poslije katari su postali legenda. Danas još samo ruševine dvorca Montesgur podsjećaju na legende i mitove koji se isprepleću oko katara, no isto tako podsjećaju na njihovo uništenje. Isti dojam ostavlja i citadela Peyrepetusea, jedna od pet “sestara” zajedno sa Queribusom, Puilaurensom, Termesom i Aguilarom…Ovaj srednjevjekovni scenarij budi sjećanja na “albinonski” događaj kada su se 1244. godine heretici predali u ruke vojvode od Carcassonea i tako okončali dugoročnu opsadu i zapečatili svoju sudbinu. Predaji je bio nazočan i narbonski biskup koji je spas nudio u prijelazu na katoličanstvo, no unatoč tomu više od dvjesto katara ostalo je odano svojim vjerovanjima i radije odabralo smrt na lomači, nego prelazak na drugu vjeru. Nažalost povjesničara i na sreću lokalnog turizma, samo rijetki znaju da dvorac Montesgur nije legendarna “katarska utvrda” već kraljevski dvorac sagrađen desetljećima nakon predaje katara. Prema povijesnim zapisima, katari su pobjegli u castrum, utvrđeno selo kojemu danas nema ni traga, no njihovi sljedbenici i simpatizeri morali su nadodati malo tkanine na tapiseriju legendi, kako bi sve imalo romantičan prizvuk.
 
Nažalost, katari u povijesne knjige ulaze početkom vlastita uništenja. Oko 1160.godine u Porajnju se umnožavaju lomače na kojima gore sve brojniji heretici koji se šire i ostatkom kontinenta. Naziv katari skovao je gorljivi svećenik Eckbert iz Shoanua, koji uz ostalu “braću” svećenike osuđuje i stigmatizira sve herezičke pokrete koji bujaju Europom i koji su prijetnja katoličkom “pravovjerju”. No, neke su regije posebno obilježene zbog heretičkog procvata. Radi se o zemljama na jugu Francuske u kojima je kralj imao slab utjecaj, a gradovi uživali visok stupanj slobode što je katarima bilo plodno tlo za širenje svojih učenja. Zanimljivo je da su katarima pripadali ljudi iz viših slojeva; plemstvo, imućnije građanstvo i učeni ljudi. Katari iz Languedoca ne mogu se svrstati u tajna društva , već više u vjersku slijedbu ili sektu koja je propovijedala radikalni dualizam. Po njihovim vjerovanjima čin biblijskog Stvaranja nije djelo Boga, već nečastivog, stoga je Bog za njih samo duh koji se nije uspio utjeloviti i zbog toga odbijaju tradicionalnu euharistiju. Njihova učenja govore da nisu vjerovali u Crkvu ljudi za koju su držali da je iskvarena, već samo u Crkvu Kristovu, nebesku i duhovnu. Katari su jedni od prvih upotrijebili ideju reinkarnacije, po kojoj su tumačili da su  nečiste duše nedostojne nebeskog Kraljevstva zauvijek seliti se iz tijela u tijelo, čovjeka ili životinje.
 
 
Po svom vjerskom ustroju, katari se dijele na većinu sljedbenika i “savršene”. Većina katarskih vjernika živi život sličan rimokatoličkom uz dodatak izuzetne strogoće. Prije smrti dobivaju odriješenje svih grijeha nazvano consolamentum, jedini sakrament kojeg katari priznaju i koji jamči siguran put u nebo. “Savršeni” koje će inkvizicija tako prozvati, dijele se na “dobre žene” i “dobre  muškarce” koji su consolamentum primili za života. Kod njih je ovaj sakrament označavao rođenje i osim što su živjeli asketski život pun samoodricanja, bili su i dalje sastavni dio zajednice. Njihov život obilježavale su svakodnevne molitve i apstinencija gotovo svega, te pružanje utjehe drugima i svakodnevne propovijedi. Crkvu je najviše uplašilo toliko oduševljenje katarskim idejama šireg dijela albignonske zajednice, to Papa oko 1200 godine, u tu regiju šalje dva propovjednika. No tragičnu sudbinu katara zauvijek će zapečatiti jedan neočekivani događaj. Papinskog izaslanika Pierra de Castelnaua, 1208. godine ubija sluga grofa od Toulousa, a kako je bio slijedbenik katara, Papa Inocen III  to vješto koristi da se zauvijek obračuna s krivovjernicima. Upućuje poziv križarima na rat protiv heretika s juga Francuske, ali unatoč svemu, ponovno zauzimanje Montesgura bit će krupan zalogaj. Opsada je trajala trideset godina i u njoj su s smjenjivale postrojbe Simona de Montforta, inkvizicija, te postrojbe francuskog kralja koji je na kraju morao intervenirati i tako konačno poraziti katare.Nakon pada Montesgura 1244. godine, brojni preživjeli bježe u Italiju, no tu nije kraj obračubnu s herezom, koja se nastavila do 1321.
 
Sa katarima nisu nestali i mitovi. Priču o katarima u život ponovno vraća uvjereni nacist i blizak Himmlerovprijatelj Otto Rahn tridesetih godina prošlog stoljeća. Rahn koji se također bavio ezoteričnim učenjima i filozofijom, bio je uvjeren da je dvorac Montesalvatge kod Wolframa, a koji se veže uz legende o Svetom Gralu, upravo Montesgur i da je križarski pohod na katare samo pokušaj da se dokopa Grala. No unatoč porazu, po njegovim tvrdanjama, nekolicina “savršenih” uspjela je pobjeći odnoseći sa sobom golemo blago. Imajući povjesne činjenice u vidu, ovdje se radi samo u Rahnovoj uzavreloj mašti.

Odg: Tajna društva i sekte
« Odgovor #14 poslato: Decembar 02, 2011, 20:30:39 »
Društvo zelenog zmaja



Vrlo usko vezan uz već prije spominjana društva Thule I Vril je  Društvo Zelenog Zmaja. Ovaj red ili društvo bilo je japansko tajno društvo posvećeno ovladavanju ljudskim tijelom I vremenskim organizmom ili “eteričnim tijelom”. Ovladavanje ovim znanjima omogućavalo je , očito, veliku moć. Također, članovi ovog društva imali su mogućnost predviđanja. Drugi izvori navode da su mogli ovladavati elementima unutar svoga tijela pri čemu se najvjerovatnije misli upravo na one istočnjančke. (5 elemenata). Viši stupnjevi inicijacije zahtijevali su od kandidata da vlastitom voljom natjeraju sjeme da proklija.  Japanski red razlikovao se od zapadnjačkih tajnih društava upravo po izričitim zahtijevima za dokazivanjem, a također I cijenom neuspjeha.  U prijašnjim postovima spominjao sam Karla Haushofera, jednog od tvoraca nacističkih ideja i nacističke geo politike, a čiji je poklonik bio i  Alan Le Vey. Haushofer je bio jedan od samo tri zapadnjaka  kojima je
 
uspjelo postati članom Društva  Zelenog Zmaja i to u vrijeme dok je bio vojni ataše u Tokiju netom prije Prvog svjetskog rata.  Kako sam već ranije pisao i o društvima Thule i Vril ne bih sada išao u detalje o povezanosti ovih društava, nego ću prepustiti čitateljima da sami povežu «konce». U spominjanoj nacističkoj ekspediciji na Tibet (1926-1942) Nacisti su pokušali stupiti u kontakt  sa tzv. «Spiljskim Prorocima Tibeta».  Članovi ekspedicije navodno su kontaktirali poznavaoce Agarthe. Neki od njih su se 1929 vratili u Njemačku i oformili lože u Berlinu, Minhenu i Nirmbergu, dok neki pak izvori navode da je oformljena loža samo u Berlinu. Tibetanski redovnici u Njemačkoj su bili poznati kao Društvo Zelenih Ljudi, a najpoznatiji među njima kao Redovnik Zelenih Rukavica/Ruku. On je bio nadaleko poznat po svojim vidovnjačkim i proročkim sposobnostima. Jednom prilikom imao je audijenciju i kod Hitlera. Društvo Zelenih Ljudi navodno je bilo u višestoljetnoj «astralnoj povezanosti» sa Društvom Zelenog Zmaja.  U već duboko poremećenom Hitlerovom umu pored brojnih utopijskih ideja o rasnoj čistoći i stvaranju arijevske rase, rodila se i ideja da Društvo Zelenih Ljudi pomaže u pretvaranju arijevaca u bogolika stvorenja. Iako ovo zvuči na progresivnu naučnu fantastiku, aktivnosti ovog društva držala su se u najvećoj tajnosti. Društvo Zelenih Ljudi palo je u nemilost na prijelazu iz 1943 u 1944, ne zna se točno da li zbog ne mogućnosti da promijene tijek rata ili zato što je sam Haushoferov sin sudjelovao u pokušaju atentata na Hitlera. Prema nekim izvorima «Zeleni Ljudi» poslani su u koncentracijske logore zajedno s drugim političkim neistomišljenicima, jer doista postoje zapisi u ruskim arhivima da su prilikom ulaska sovjetske vojske u Berlin pronađena mnoga tijela Tibetanaca. Većina ih je počinila samoubojstvo zabijanjem noža u trbuh. Neki izvori navode da su bili u njemačkim odorama bez obilježja, a drugi da su bili potpuno goli. Zbog ovog promašaja, Haushofer je prvo ubio vlastitu suprugu, a potom i sebe izvršivši «seppuku» kako je i dolikovalo članu Reda Zelenog Zmaja. Posljednji pripadnici Društva Zelenih Ljudi nestali 1959, dolaskom komunista nakon kineskog pripajanja Tibeta.
 
Osim gore spomenutih, Društvo ili Red Zelenog zmaja bilo je usko povezano s poznatijiem društvom Crnog Zmaja koje definitivno bilo stvarno i poznato i pod imenom Kokuryukai.U dljanjem tekstu Društvo Crnog Zmaja označavat ću kraticom DCZ ladi lakšeg pisanja. Dakle ovo društvo osnovano je u Japanu 1901. godine i bilo je izdanak još drevnijeg japanskog tajnog društva Crni Ocean ili Genyosha. Kao i njegov prethodnik, DCZ je bilo militantno ultra-nacionalističko tijelo koje je za cilj imalo proširivanje japanskog utjecaja na kopnene dijelove Azije. Svoje ciljeve koncetrirali su na borbu protiv ruskog utjecaja u koneskoj provinciji Mandžuriji. DCZ svoje ime duguje upravo rijeci Amur, poznatijoj i kao “Crni zmaj”, koja je razdvajala Mandžuriju i ruski Sibir. Špijuni mreže Društva Crnog Zmaja imali su značajnu ulogu u Rusko -Japanskom ratu (1904-05), a kasnije su svoje djelovanje proširili na Aziju, Europu, pa čak i po Amerikama. Za osnivača i vođu DCZ-a navodi se Ryohei Uchida, no pravi gospodar ili vladar iz sjene bio je Uchidin zlokobni mentor Mitsuru Toyama ujedno i jedan od utemeljitelja Genyoshe. Bio je poznat po svojoj dubokoj uključenosti u “ekstremna istočnjačka religijska vjerovanja”. To je pridonjelo i reputaciji Društva Zelenog Zmaja, koje je tako dobilo atribute mističnog i okultnog. Stoga bi se mogli zapitati i da li je kovanju planova skloni Toyama imao vodeću u oba društva? Društvo Crnog Zmaja svoje je ime kako smo rekli preuzeo od rijeke Amur, odnosno Crnog zmaja koja je razdvajala Mandžuriju i Rusiju, a samo malo južnije bila je rijeka Qinglong ili “Zeleni zmaj” koja je razdvajala Mandžuriju od ostatka Kine.
 
Oba društva bila su usko povezana i dok je Društvo Crnog Zmaja imalo za cilj uništiti ruski utjecaj u Mandžuriji, Društvo Zelenog zmaja djelovalo je protu Kineski. Društvo Crnog Zmaja bavilo se više političkom komponentom, dok se Društvo Zelenog  Zmaja bavilo okultnim učenjima. Doduše, jedna, vrlo opskurna referenca koja razdvaja ova dva društva može se naći u memoarima druge žene kineskog heroja Chiang Kai-shek-a. Ona u jednom dijelu navodi da je njen suprug razmišljao o tome da napravi mrežu tajnih istražitelja organiziranu po uzoru na društva Zelenog i Crnog zmaja i Trijada u Šangaju. U njegovim mislima ova dva društva djelovala su odvojeno, no nisu nužno bila i nepovezana. Kao što smo spomenuli DCZ je bilo duboko uključeno u razne subverzije i špijuniranja, i smatrano je produženom rukom  tajne službe Carske vojske. Također, poznato je da je i Carska mornarica imala svoju tajnu službu Joho Kyoko koja je možda na iste načine korustilo usluge Društva Zelenog Zmaja.
 
Društvo Zelenog Zmaja  spominje se i u upitnom djelu “Les Sept Tetes du Dragon Vert” ( Sedam glava zelenog zmaja) Teddya Legranda iz 1933. kao sama aždaja sa sedam glava deset rogova i sedam kruna  iz biblijskog “Otkrivenja” 12:3, samo što “Zvijer” nije crvena, već zelena. U principu ovo djelo Društvo Zelenog zmaja ili skraćeno “Zelene” prikazuje kao zlokobno društvo utemeljeno na kabalističkim učenjima s težnjama za svjetskom dominacijom. Njihove ideje i ciljevi neodoljlivo nalikuju onima Iluminata.  Zanimljiv je detalj da djelo spominje točan broj zavjernika odnosno njih 72, te ih navodi kao “72 nepoznata nadređena”. Njihov cilj je stvarati ratove, revolucije i kaos, a pripisuje im se  podizanje Francuske revolucije, ubojstvo Franza Ferdinanda, poticanje Boljševičke revolucije, ubojstvo Romanovih i još mnogo događaja koji su utjecali na stvaranje ukupne slike svijeta. Imajući sve navedeno u vidu opravdano je povezivanje  Društva Zelenog Zmaja s nacističkim idejama i nacističkom okultizmom, što se spominje i u nekim kasnijim, manje važnim radovima.